Južni tok ili LNG

Većina stručnjaka razvijala bi oba projekta. No uzevši u obzir presudnu ulogu politike i sposobnost državnog aparata, pitanje je kakvi su izgledi da se oba projekta dovedu do kraja. Ako kroz Hrvatsku prođe Južni tok, terminal za ukapljeni plin (LNG) nam ne treba. Ako pak uspije projekt LNG-a, Južni tok nam ne treba. Mi smo mala država i pitanje je ima li uopće mjesta za dva ili tri velika projekta. Mišljenje je to jednoga plinskog stručnjaka proizašlo nakon najnovijih vijesti: Hrvatska ipak ima izgleda da dobije tranzitni pravac plinovoda Južni tok! Naime, prema pisanju Jutarnjeg lista, predstavnici Gazproma i Plinacrna dogovorili su tehničke detalje tranzitnog plinovoda Južni tok kroz Hrvatsku. Hoće li to zaista biti tranzitni pravac ili, kako je prije dogovoreno, ipak samo dobavni pravac koji ne bi donosio i dodatnu zaradu, trebalo bi se saznati za dva mjeseca.

No zanimljivo je kako je vijest o jednom plinskom projektu dovela u pitanje drugi te je tvrdnja jednoga plinskog stručnjaka iznjedrila pitanje: Je li Hrvatska zaista pred energetskim izborom i isključuje li jedan projekt drugi. Mogu li se stvari uopće tako postaviti? Uzevši u obzir hrvatsku prošlost u tim usnulim projektima te prilično jaku ulogu politike u njima, ali i sposobnost samoga državnog aparata, nemoguće se ne zapitati kakvi su izgledi da se realiziraju oba projekta. Rezolutno tvrditi: ‘Odlučite se za jedan’, nemoguće je. A i mišljenja su različita. Ako je riječ o dobavnom pravcu Južnog toka, prednost svakako treba dati LNG-u na Krku, reći će jedni. Treba razvijati oba projekta, poručit će drugi. Treći će pak zaključiti kako je teško reći koji je projekt u prednosti. Najbolji je, kažu, onaj koji se realizira prvi.

A što kaže strategija? Tako energetski stručnjak Davor Štern smatra da bi energetska strategija trebala dati odgovor kojem projektu dati prednost i što je strateški interes države. Toga sada nema. Krešimir Štih iz Sektorja za industriju HGK podsjeća da se nijedan od tih projekata iako ne gradi radi Hrvatske te da će ih razvijati netko drugi ako mi nećemo. Da treba razvijati oba i da se bez stručne, ekonomske i pravne analize nikako ne smije donositi odluka o odbacivanju jednog projekta na račun drugoga smatra i Darko Pavlović, član Uprave Montcogim-plinare i predsjednik Grupacije distributera i opskrbljivača pri HGK. Slično razmišlja i profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Igor Dekanić.

Jedno od glavnih načela opskrbe energijom zemalja koje same ne proizvode dovoljno energije za svoje potrebe, a to će se u budućnosti dogoditi i Hrvatskoj, jest diverzifikacija. U tom slučaju Hrvatskoj trebaju oba projekta. Sa stajališta nezavisnosti opskrbe, ako prođe Južni tok, onda je tek potreban LNG kako ne bismo bili previše ovisni o jednom izvoru – smatra Dekanić.

Ni Miljenko Šunić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin, ne odbija ideju Južnog toka, ali priznaje da bi mu bilo draže vidjeti da je LNG uznupredovao. Kad se plin bude mogao dobiti iz više izvora, govori, onda je to otvoreno tržište. Ovo što je sada dogovoreno u vezi s Južnim tokom usmjereno je više na to da jedan dio plinovoda ide preko Hrvatske i da se na tranzitu zarađuje.

Nama je uvijek zanimljivije imati LNG jer možete kupiti plin bilo gdje u svijetu i onda ga imati u svojim rukama i taj plin preko svog sustava možete slati dalje. Zašto bi bio samo jedan smjer dobave plina – pita Šunić.

Činjenica jest, a isto naglašavaju i u Ministarstvu gospodarstva, da je za Hrvatsku najvažnija gradnja nove infrastrukture LNG terminala i novih plinovoda kako bi došao plin po konkurentnim cijenama i potaknuo investicije u industrijskom sektoru. Iako se trenutačno ne može odgovoriti na pitanje treba li uopće i kojem projektu dati prednost, jedno je sigurno – oba projekta donose niz prednosti. Primjera radi, ulaganja u Dina – Petrokemiji ovisit će o konkurentnoj dobavi energije.

Neizostavno je, stoga, kada govorimo o strateškim projektima, zagrepst i po trenutačnom stanju na hrvatskom tržištu plina na kojem distribucijske kompanije i veliki industrijski potrošači moraju imati stvarnu mogućnost izbora. A čini se da distributeri u ovom trenutku mogu jedino utjecati na količine plina. Na hrvatskom tržištu plina stvorio se, naime, jedan fenomen. Pavlović to naziva ‘konkurencija bez konkurencije’.

Trenutačna dinamika odnosa među sudionicima plinskog tržišta okrenula je piramidu otvaranja tržišta naopako pa umjesto konkurencije među velikim dobavljačima bilježimo konkurenciju među opskrbljivačima, tako da jedni drugima ulaze u distribucijska područja, iako svi kupuju plin od jednog dobavljača – objašnjava Pavlović te dodaje da je tržište zato, u najmanju ruku, turbulentno i samo deklarativno otvoreno.

U Ministarstvu gospodarstva objašnjavaju da je to naslijeđe činjenice da su distribucija i opskrba plinom bile komunalne djelatnosti. Danas je energija roba, a distribucija plina regulirana energetska djelatnost. Opskrba je pak tržišna djelatnost i ne očekuje se da će broj opskrbljivača u budućnosti odgovarati broju distribucijskih područja. Kažu da se u tom segmentu očekuje okupljanje, smanjenje broja opskrbljivača i povećanje količine plina po opskrbljivaču, odnosno racionalizacija poslovanja.

Štih vjeruje da je dio plinara svjestan kako je rješenje okupljanje: U Hrvatskoj je prisutno 36 distributera plina, a usporedbi radi Mađarska ih ima šest na 12 milijuna stanovnika. Dodatno, prema direktivi EU, opskrbu i distribuciju trebalo je pravno i ekonomski razdvojiti, što pretpostavlja dvostruki broj gospodarskih subjekata. Tržišno gledajući, kriterije za odvajanje može zadovoljiti Gradska plinara Zagreb s obzirom na to da direktiva navodi broj od 10 tisuća potrošača – objašnjava.

Promjene se očekuju i kod dobavljača. Ne treba ni reći da i s najnovijim poskupljenjem cijene plina za industriju s dosadašnjih 2,13 na 2,75 kuna po kubičnom metru vlada nervoze te se očekuje pojava konkurencije. Prema podacima HERA-e, Inin Prirodn plin je trenutačno jedini registrirani za dobavu plina, no u Ministarstvu gospodarstva kažu da su se u kolovozu pojavili novi dobavljači plina, koji će vjerojatno postati aktivniji u plinskoj godini koja počinje 1. listopada, ponajprije zahvaljujući izmjenama u zakonskim aktima. Tako su stvoreni uvjeti da jedan kupac plin može kupiti od više dobavljača/opskrbljivača.

Prirodn plin spreman je na konkurenciju – poručuju iz Ine. Dapače, vjeruju da će upravo potpunim otvaranjem tržišta ono moći funkcionirati u skladu s tržišnim mehanizmima.

Od stranih pak dobavljača, za sada ništa. A svojedobno su se spominjali Talijani, Francuzi pa i drugi. Čak ni hrvatsko-mađarski interkonektor nije pridonio promjeni. No s obzirom na to da je država ta koja postavlja pravila pri formiranju cijena, pa bile one trenutačno bliže tržišnoj, i u svojim rukama ima mogućnost interveniranja u cijene, teško se odlučiti na rizik i neizvjesnost te postati dobavljačem plina. Svi inozemni igrači, poput njemačkog E.ON-a, stali su na granici. E.ON je pronašao lokalnog partnera, Prvo plinarsko društvo, koji od njih kupuje plin na hrvatskoj granici. Dakle, iako su nedavno učinjeni određeni koraci prema postavljanju cijena u realne tržišne okvire, što zbog velikog poskupljenja nije objeručke dočekano, još se radi na uspostavljanju mehanizama koji omogućavaju tržišno formiranje cijena.

Ulazak Hrvatske u EU trebao bi promijeniti takvu sliku i politika od sljedeće godine više ne bi smjela sudjelovati u formiranju cijene. Strategija je stoga jasna – uspostavljanje jasnog, dugoročno stabilnog i transparentnoga regulatornog okvira. Budući da su svi energetski projekti kapitalno intenzivni s dugim razdobljem povrata ključan preduvjet za privlačenje investicija koje će pridonijeti razvoju tržišta i diverzifikaciji dobavnih pravaca, takav je okvir jedino pravo rješenje. I to je trenutačno jedini poznati odgovor na jedno od mnogo postavljenih pitanja.