Hrvatska prašuma trivijalnosti

Gospodarstvo klizi prema ponoru i nastaje temelj za ozbiljan socijalni bunt. I to je bolji razvoj nego da se agonija produljuje nekim oblikom stručne vlade ili vlade nacionalnog spasa.

Luka je napokon u Realu. Severina se možda rastaje. Nikolina opet ljubi. Sora je u klinču između više zaručnika i zaručničkih kandidata… Vlada, do duše, katkad ima problem s nekim nespretno raspisanim natječajem, premijer se katkad izgubi u prijevodu vlastitih izreka… Ali to su sitni tekući problemi koji se rješavaju i ispravljaju u hodu.

Tako izgleda aktualna Hrvatska ako o njoj sudite prema onome što čitate, slušate, gledate u ozbiljnim, tiražnim i utjecajnim medijima. To je jedna vesela hedonistička zemlja s ponekim nestašlukom. Nema više onih legendarnih umirovljenih profesora koji kopaju po vrećama za smeće, a koji su za HDZ-ovih vlasti bili redovito reportažno tretirani kao savjest društva, optužba vlasti i upozorenje da idemo prema kolapsu. Organizacije za zaštitu svekolikih ljudskih prava tihe su i zadovoljne. Nezamislivo je da bi se ovoj vlasti mogla prilijepiti etiketa ‘bando lopovska’.

Uostalom, Uskok se bavi kaznenim progonom bivše policijske glasnogovornice koja je prije pet godina navodno vodila prijateljicu u MUP-ovo odmaralište prijavivši je kao člana obitelji i tako joj cjenovno pogodovala. Navodno je poslije uplatila razliku u cijeni. Međutim, zločin je zločin. A Uskok zna izabrati prioritet.

Tek kad se (i ako se) probijete kroz tu prašumu trivijalnosti i tu virtualnu Hrvatsku, možete naići na pokoje ozbiljno upozorenje o ekonomskom slomu, državnom bankrotu, a zatim i mogućem socijalnom buntu s kojima bismo se mogli suočiti već ove jeseni, a najkasnije sljedećeg proljeća. Trivijalizacija problema može donekle odgoditi njihovu spoznaju, ali ne može ih riješiti, ma koliko se Severina, Nikolina i Sora trudile. I ma koliko mediji revnosno pratili koliko se one trude.

Više nije pitanje hoće li, nego gdje će se dogoditi prvo socijalno poknuće u državi koja već godinama troši više nego što ima, računajući na to da se to neće primijetiti i da će se to nekako srediti samo od sebe. Hoće li to biti u javnom i državnom sektoru, koji je u ovakvu opsegu neodrživ i koji će trebati smanjiti i restrukturirati? To je operacija koju su izbjegavale sve vlade upravo zato što nosi opasnost socijalnog bunta. Ali dolazi trenutak kad se to neće moći izbjeći.

U takvim slučajevima za uspjeh operacije, odnosno za amortizaciju otpora, iznimno je važno da Vlada ostavlja dojam kompetencije, socijalne pravednosti i političke korektnosti. A ova vlada takav dojam dosad nije ostavila. Znamo i mi i seljaci i sve vlade znaju da naš model poljoprivrede i njezina poticanja nije održiv. Ali sad se uza sve to dogodila dvostruka suša: ona meteorološka i ona proračunska. Seljaci će u svojim traktorima, dakle, biti na cesti, bez obzira na to što su sukrivci za vlastiti položaj. A love zbilja nema.

Gospodarstvo, kažu analiziraju, nezaustavljivo klizi prema ponoru, a to je onda generator općeg bunta. Doda li se tomu najavljeni porez na nekretnine, koji se sve više percipira kao porez na ostatke srednjeg sloja, a ne kao porez na bogate, nastaje temelj za ozbiljan socijalni bunt, a ne onaj PR-ovski poput fejsbukovskih revolucija. I to mi se čini kao potencijalno dobar razvoj, bolji nego da se agonija produljuje nekim oblikom stručne vlade, vlade nacionalnog spasa ili nacionalnog jedinstva. A eto i zašto mi se slom čini boljom opcijom od agonije.

Posljednjih se godina pokazalo da bez tvrdog prizemljenja kod nas nije moguća promjena načina upravljanja državom i njezinim resursima. Milanovićeva vlada bila je posljednja koja je imala takvu priliku – pokazuje se da ona to ne zna i ne želi. Dobro je to što je u trenutku doticanja dna na vlasti vlada lijeve političke retorike. Jer da je obrnuto, iz sloma bi se opet mogla izrodit neka kvazirevolucija, vođena geslom ‘Dolje, bando lopovska!’, ‘Tvornice radnicima!’, ‘Zemlja seljacima!’…

A to bi samo odgodilo kvalitativnu promjenu. Ako se slom dogodi pod deklarirano lijevom vladom, alternativa može biti jedino neka radna ‘revolucija’: netko tko zna raditi, proizvesti, prodati, upravljati resursima. Jer za hrvatsko gospodarsko ozdravljenje nužna je promjena mentaliteta, a ne promjena ministara ili vladajuće političke stranke. A mentalitet se najlakše mijenja kad drugog izbora nema. Još je jedan razlog zbog kojeg vjerujem da je slom za nas dobra opcija. Iskustva pokazuju da smo mi, kao društvo i kao pojedinci, doista dobru i kreativnu, pa čak i poštenu, kad smo pred slomom. I kad nemamo izbora.