Mi to nismo na taj način, putem medija, učinili, ali zato smo mnogo prije HUP-a, čija stajališta podupiremo, još prošle godine donijeli master plan oporavka hrvatskoga gospodarstva u znaku industrijalizacije. Taj je plan pokrivao deset vitalnih područja i za svako od njih dali smo prijedloge neovisne o trenutačnim garniturama na vlasti. Tim su se stajalištima i porukama političari koristili u svojim predizbornim kampanjama, djelomice i programima s kojima su dobili povjerenje građana, ali to je ostalo na deklaratornoj razini, realnost se odigrava na razini vatrogasnih mjera za koje se u prvi trenutak moglo imati razumijevanja, zbog uhodavanja nove vlasti. U tom smo planu željeli zaboraviti povijest i ponuditi nov početak predlažući konkretne mjere i parametre mjerenja uspješnosti realizacije ciljeva, no stranke su to u obzir uzele samo tijekom predizborne utrke. Ova vlast nije pokazala da je dorasla socijalnom dijalogu ni sa sindikatima ni s poslodavcima ili strukovnim i građanskim udrugama, unatoč najavama da će se otvoriti prijedlozima nizom kanala. CROMA se stoga pridružuje stajalištima HUP-a i na svome drugom kongresu ove godine mogli smo samo sa žaljenjem ustanoviti da su se naše crne prognoze obistinile. Pokazatelji su, dapače, još lošiji od očekivanih, a promjene kojima svjedočimo nisu na razini izazova trenutka. Sve se svodi na obećanja bez pokrića i održavanje socijalnog mira.
Amerikanci imaju izraz ‘wishful thinking’, razmišljanje u okviru želja, ne stvarnosti. Svatko bi normalan želio bolju sljedeću godinu i ja osobno jesam optimist, ali ne vidim na čemu taj optimizam graditi ako ste nekonzistentni i jedno govorite, drugo mislite, a treće radite, što je modus operandi trenutačne vlasti. Čak i kada bi se smatralo pola godine vremenom za uigravanje nove vlade, više se ne može govoriti o početničkom nesnaženju, već o očitoj nedoraslosti zadatku, s tim da nova vlast nije potražila saveznike u znanosti, struci ili praksi. Ono što smo predložili nismo isisali iz prsta, taj je dokument radilo 20-ak vodećih gospodarstvenika i provedena je anketa među našim članovima. Ako se praktično nikomu ne isplati raditi u ovoj državi, onda očito nije stvar u menadžerima i poduzetnicima koje se stalno proziva i smatra ‘kvarnima’…
Ona je prisutna u kontinuitetu i u posljednjih desetak godina to je stajalište sve zastupljenije. Stalno se gradi takvo raspoloženje u javnosti uhićenjima, suđenjima, korupcijskim skandalima…
Tako je, ali se stalno zaboravlja da se najveći dio tih procesa odnosi na javni sektor i incestuozni odnos politike i državnih poduzeća. To su afere iz područja politike, ne poduzetništva, iako, jasno, ima i među poduzetnicima nedopustivih oblika ponašanja.
Izostanak pravne sigurnosti, nejasnost ili mijenjanje pravila, donošenje odluka retroaktivno, izdavanje raznih dozvola uz golem trošak energije i novca, prozivanje zbog problema s likvidnošću itd. Ima mnogo tih manifestacija, više ili manje vidljivih, a da nije riječ o nekakvom lokalnom cmizdrenju, pokazuje vam to što nema ni stranih investitora. Kapital je plašljiva životinja i hoće se osjećati ugodno u ekonomskom okolišu, nitko se ne želi povrh uračunatog rizika u svako ulaganje izlagati i dodatnim rizicima proizašlima iz nesigurnosti okoline.
To može biti pedagoška mjera jer nitko razumna, posebice pošteni ljudi, ne može se protiviti uvođenju reda u poslovanje i financije, no ovdje postoji jedno nasljeđe koje je mnoge dovelo u takvu situaciju, unatoč njihovoj želji da uredno podmiruju svoje obveze. Tomu je trebala prethoditi multilateralna kompenzacija dugova, saldiranje prošlosti, što je još i bivša vlast pokrenula. Nažalost, nije baš dalo željeni efekt.