Home / Financije / BUGARSKA Kad najsiromašnija članica ‘otkanta’ euro, Uniji je vrijeme da se ozbiljno zamisli

BUGARSKA Kad najsiromašnija članica ‘otkanta’ euro, Uniji je vrijeme da se ozbiljno zamisli

Ovoga je tjedna Bugarska objavila da zasad odustaje od uvođenja eura, prošlog je tjedna euro na led stavila i Litva, a sumnje da će 2014. ući u eurozonu očitovala je Latvija. Poljaci, Česi i Mađari ionako ga od početka izbjegavaju. Svi se boje gubitka monetarne suverenosti, ali i plaćanja za posrnuće članice.

Nije nikakva tajna da euro ni u svojim najboljim danima mnogim članicama Europske unije nije bio posebno drag, a to vrijedi dvostruko u trenutačnoj situaciji. Valuta je praktički svaki dan na rubu raspada, pa države koje se nisu davnih godina pridružile zajedničkoj valuti otvaraju šampanjac. Posljednja u nizu zemalja sumnjičavih prema čarobnoj moći monetarne unije je Bugarska, ujedno i najsroašnija članica EU, čiji je ministar financija Simeon Djankov, na opću žalost i tugu partnera u Uniji, objavio da njegova zemlja odustaje od uvođenja eura.

Trenutačno ne vidim nikakve koristi od ulaska u eurozonu, samo troškove – priznao je sasvim otvoreno ministar Wall Street Journalu. – Za nas je to preriskantno, a nije jasno kakva su pravila niti kakva će biti za godinu ili dvije – sumirao je u dvije jednostavne rečenice problem eura Djankov.

Ulazak planiran za sljedeću godinu trebao je biti kruna jednog od najvažnijih strateških planova te zemlje. Usljed sve gore situacije i drastičnog pada atraktivnosti tog projekta Bugari su odlučili od cijele priče odustati do daljnega i zadržati vlastiti lev. Neće se zbog toga Unija zatresti iz temelja, ali potez Bugara ima snažnu simboličku vrijednost, što više moguće je govoriti i o svojevrsnom poniženju. Kad vas glatko otkanta najsroašnija članica, vrijeme je da se zamislite.

Možda siromašna, daleko od schengenskog režima pet godina nakon ulaska u EU i jedna od slabijih korisnica izdašnih kohezijskih fondova, ali zato jedna od najmanje zaduženih članica sa solidnom fiskalnom disciplinom. Zemlja, za razliku od svojih bogatih partnera, očekuje rast na kraju godine oko 1,5 posto, a s druge strane eurozona može nadati ‘nultom rastu’, odnosno izostanku rasta, možda i sljedećih pet godina, argumentirao je među ostalim Djankov. Matematika je stoga vrlo jednostavna. Njegova ispovijest WSJ-u bila je znakovita i zbog snažne potpore Djankova njemačkoj varijanti rješavanja krize kroz štednju, posluživši tako kao još jedan poligon za razvrstavanje članica po toj liniji. Recimo Bugarska je, baš kao i Grčka ili Španjolska, sjajan primjer efikasnosti sustava ‘siromaštvom do razduženosti’.

Djankov je naime, izrazio sumnju u sposobnost eurozone da se iskobelja iz močvare u koju je upala baš zato što sve više članica, posebice bogatih, otvoreno izaziva Njemačku.

Posljednji koji su se drznuli dovesti u pitanje pristup koji dosad nije dao baš nikakve rezultate su Nizozemci, točnije oporbeni Socijalistička stranka, čiji je šef Emile Roemer postao novi njemački problem nakon što im je gaće zatresao grčki komunist Aleksis Cipras. Nekoć marginalna radikalna lijeva stranka prema posljednjim anketama pri vrhu je jedan prije parlamentarnih izbora, a s očito znatno ojačanom parlamentarnom pozicijom, možda i vlašću, revidirat će ‘svijet prema Merkel’.

U Francuskoj su neki novi socijalisti već na vlasti i provode u slovo svoj politički program, a trend očito dobiva zamah, zato je bugarski ministar sasvim u pravu, euro bi mogao tek naletjeti na ozbiljne probleme. Roemer ima europski program sličan onome francuskog predsjednika Françoise Hollandea, što znači više vremena za Grčku, snažniji angažman Europske središnje banke i zadržavanje visoke razine nacionalnog suvereniteta u određivanju ekonomske politike.

Sve što Nijemci ne žele. Rezovi su Nizozemskoj donijeli stagniranje ekonomije, skok nezaposlenosti s 4,3 posto prošle godine na 5,3 ove i smanjenje raspoloživog dohotka zbog viših poreza. Kriterije eurozone dogovorene baš u nizozemskom Maastrichtu, prema kojem su kriteriji za stupanje u euro dobili kolokvijalno ime, nazvao je zastarjelima.

Zgodno je i da Bugare u cijeloj toj priči o euru muči koga će sve morati ‘spašavati’ ako postanu članica eurozone. Riječ spašavanje u njihovom slučaju koristi se široko, ali na načelnoj razini strah stoji. Članstvo bi značilo i odjelj određenih sredstava iz njihove ionako praznjikave blagajne prema zemljama koje su već napravile pogrešku zvanu euro. Općenito gledano, skeptične su prema euru uglavnom ‘nove’ članice s istoka i jugoistoka Europe, s tim da nijedna nije odbila sudjelovati u tom projektu jednoga lijepog dana kao što su to učinile Velika Britanija i Danska. Vrata su ostavile otvorena u početku i sada se vjerojatno pljuskaju od sreće što kroz njih nisu i ušle brzopleto.

Bogate zemlje su sve u trenutku stvaranja eura u principu mogle relativno bezbolno odmah ući u monetarnu uniju, nove članice trebale su dulju prilagodbu, što se za mnoge pokazalo dobrom stvari. Jedino je Švedska kod ‘starih’ propustila odmah se izjasniti protiv i sve vrijeme funkcioniše mimo dogovorenog jer do danas nije uvela euro, niti ima namjeru to skoro učiniti. Naprotiv, 2003. zajednička je valuta na referendumu odbijena.

Entuzijazam je definitivno dodatno splasnuo u međuvremenu. Estonija je ove godine ušla kao 17. članica više po inerciji višegodišnjeg planiranja i pripremanja, nego iz želje, ali njeni susjedi Litvanci i Latvijci, nekoć gorljivi Europejci gladni svega što ima žute zvjezdice na sebi, nedavno su ‘ohladili’ planove za ulazak također obznanivši svijetu stavljanje eura na čekanje. Prošli je tjedan litvanski premijer Andrius Kubilius najavio stavljanje eura na led, a nešto prije njegov je latvijski kolega Valdis Dombrovskis rekao kako će njegova zemlja o euru dobro razmisliti tijekom sljedeće godine, iako je plan bio usvajanje do 2014. Među poznatim tim istočnim skepticima od početka su Poljaci koji, sva je vjerojatnost, neće kao ni Švedani uvoditi euro u dogledno vrijeme, ako ikad. Jednaki manjak elana u tom smislu prati i Mađare i Čehe. Nastavak projekta širenja eurozone tako će možda pasti na nejaka pleća skore članice Hrvatske, koja je dosad pokazivala velik žar za još jednim mijenjanjem valute. Naravno, pod uvjetom da ta valuta preživi još barem dvije i pol godine koliko bi minimalno i u idealnim uvjetima Hrvatskoj trebalo za usvajanje eura. Nade za euro dakle, ima.