Nitko iz afere ne izlazi čistih ruku

Način na koji su potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU Branko Grčić i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić prošlog tjedna predstavili javnosti podjelu Hrvatske na dvije statističke regije rezultirao je time da šira javnost sada smatra kako je svrha te podjele da Europska unija bez ikakva pitanja daje Zagrebu gomilu novca za gradnju vodovodne mreže. Jasnije da je takva percepcija svrhe statističke podjele zemlje izazvala bijes u dijelovima zemlje, osobito Slavoniji, u kojoj smatraju da EU njima treba dati novac jer su oni nerazvijeni. Ljudima nije objašnjeno da novac iz fondova EU nije isto što i novac iz hrvatskoga državnog proračuna, nego da je podjela na regije samo preduvjet da bi se novac iz fondova mogao lakše povlačiti. Ako slavonski političari to i razumiju, prave se nevještii. Što manje znaju, to će im popularnost među biračima biti veća.

Nastavak suđenja Ivi Sanaderu iz dana u dan otkriva nove fragmente priče o tome kako su sustavno pljačkane tvrtke u državnom vlasništvu i tko je sve u tome sudjelovao. U cijeloj priči zapravo je najmonstruoznije to da su njezini sudionici bez suvišnih pitanja prihvaćali sve što se od njih tražilo. Kao što su se čuvari u nacističkim konclogorima nakon Drugoga svjetskog rata pravdali time da su samo izvršavali zadatke koji su im bili postavljeni, tako se i direktori državnih tvrtki, sada kao svjedoči, pravdaju time da su bili ucijenjeni. Sanader i njegova ekipa reketaši su direktore koje su sami postavili, a ovi su, kao što je u ponedjeljak na sudu izjavio ondašnji direktor Gredelja Antun Fabek, davali novac jer se ‘znalo kakva su pravila ponašanja u državnim tvrtkama i tko postavlja direktore’. No kazna za neposluh Sanaderu nije bila gubljenje glave, već samo gubljenje direktorske fotelje. To su zadržali, ali nitko od njih ne može reći da je iz Sanaderovih afera izašao čistih ruku.

Bolje je brojiti koliko investicija nije ostvareno nego naknadno lupati glavom zbog promašenih investicija. Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić nezadovoljan je dosadašnjim investicijskim aktivnostima javnih poduzeća, ali upravo bi se to moglo pokazati ispravnim. Prije nego što prozove čelnike javnih poduzeća što nisu naglašavali u investicije, koje bi možda za koji skroman postotni bod poboljšale BDP, treba vidjeti jesu li njihove uprave zatajile u investicijskim aktivnostima ili su, naprotiv, postupile razumno i spriječile promašaje.

Ako s jedne strane imamo više turista nego u srpnju prošle godine, a s druge strane pad trgovine na malo od visokih 5,1 posto, između toga mora biti nešto što se ne može objasniti ni matematički ni negativnim globalnim kretanjima i suzdržanošću u potrošnji. To ‘nešto’ može biti samo siva ekonomija, koja, prema svemu sudeći, doživljava renesansu na svim razinama. Austrijski ekonomist Friedrich Schneider sa Sveučilišta Johanesa Keplera u Linzu izračunao je da se u Hrvatskoj u sivoj zoni obrne oko 13 milijardi eura, odnosno 29,5 posto BDP-a. Do tog je rezultata došao ekonomijskom procjenom na temelju poreznog opterećenja, uvjeta na tržištu rada, količine novca u optjecaju te kvalitete institucija. Prema njemu, siva je ekonomija u Hrvatskoj osobito zastupljena u graditeljstvu, trgovini, uslugama i ribarstvu.

Napokon je otvoren najočekivani natječaj za radno mjesto u ovoj godini. Iako se već barata s nekoliko istaknutih imena za koje se pretpostavlja da će se kandidirati na natječaju za izbor novog direktora Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice, jedino je sadašnji v. d. direktora HTZ-a Niko Bulić potvrdio da će se javiti na taj natječaj. Bulić je na čelu HTZ-a već više od deset godina i još ne namjerava napustiti tu poziciju, ma koliko (političkih) pritisaka pretrpio.

Sigurno je da je takva ideja pala na pamet mnogima s popisa poreznih dužnika, ali samo je jedna vlasnica kafića ideju realizirala – pljačkala je banke da bi podmirila porezni dug. Pljačkašica je otkrivena i uhićena, a policiju se nije nimalo dojimlo to što ona ima potvrde da je sav opljačkani novac uplatila Poreznoj upravi. Vjerojatno joj to neće biti olakšano okolnost ni na sudenju, ali bit će zanimljivo vidjeti hoće li sud tražiti da se opljačkani novac vrati te hoće li povrat novca zatražiti i od Porezne uprave.

Ravnateljica Instituta za javne financije Katarina Ott prometnula se u jednu od najsuvislijih kritičarki Vladinih ekonomskih poteza. Iako ne voli izlaziti u javnost, svoja stajališta izražava u Aktualnim osvrtima Instituta, koji su svaki put sve citiraniji. U novome osvrtu, u kojem komentira Vladinu strategiju i smjernice ekonomske i fiskalne politike, Ott ustvrdjuje da je ova godina izgubljena zbog Vladine nepripremljenosti za preuzimanje vlasti i da njezina ‘Strategija za 2013.-2015.’ nudi jednaku viziju, strateški cilj i dvanaest općih ciljeva koje je HDZ-ova vlada podnijela za razdoblje od 2010. do 2012.

Američko ministarstvo pravosuđa, po svemu sudeći, tražit će najvišu i najtežu kaznu za BP zbog izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu prije dvije godine. Prevedeno u novac, to bi moglo značiti i do vrtoglavih 21 milijardu dolara, bez dodatnih troškova isplate odštete. Čak i za naftnu kompaniju snažnu poput BP-a iznose kojima se lopaju tužitelji neće biti baš lako namaknuti ako sud odluči protiv nje. Američka vlada namjerava dokazati teški nemanj ili namjernu nebrigu, u dopisu sudu upotrijebljene su teške riječi. Analitičari naglašavaju da je riječ o pokušaju istiskivanja većeg iznosa u nagodbi izvan suda, koji je kompanija procijenila na 15 milijardi dolara. Toliko je, naime, zasad voljna dati, ali Vlada bi očito malo više. Kaznenog programa neće biti, čini se.

U Kaliforniji su moć da se čovjek igra boga i rad superračunala pretvorili u biznis. U Amyrisu, jednom od najvećih svjetskih centara koja primjenjuje znanje iz sintetičke biologije, cilj je jednostavan: razviti tehnologiju koja će iz korijena promijeniti svijet. Tim dr. Jacka Newmana iz bioloških stanica kvasca na šećernim ‘nasadima’ umjesto alkohola proizvodi dizel. Dobro ste pročitali, dizel. Na kraju cijeloga procesa najjednostavniji je postupak – separacija ulja. Pogoni za proizvodnju dizela već rade u Južnoj i Sjevernoj Americi te Europi.

Cijela ta priča sa sintetičkom biologijom počela je promišljanjima računalnog stručnjaka Rona Weissa, voditelja MIT-ova Synthetic Biology Centera i jednog od utemeljitelja te znanosti. Pitanje o tome kako sve što znamo o biologiji možemo primijeniti na računalnu znanost zamijenio je razmišljanjima o tome kako sve što znamo o računalima možemo primijeniti na programiranje biologije. To je, zapravo, bit sintetičke biologije. Provedbu i rezultate tih promišljanja danas nije problem vidjeti na djelu. Zamislite dio DNK koji ulazi u stanicu i otkriva da je to stanica karcinoma. A onda zamislite da taj dio DNK nosi sljedeću naredbu: ‘Ako je to stanica karcinoma, proizvedi bjelančevinu koja ubija stanice karcinoma; ako nije – jednostavno otići.’ Upravo se to, iako zasad samo u laboratorijskim uvjetima, događa u MIT-ovu centru.

Na polju sintetičke biologije događaju se i stvari koje još više naličuju na znanstvenu fantastiku. Na tječaj Best New Life Form koji je raspisao IGEM (International Genetically Engineered Machine) na londonskom koledu Imperial okupio je mlade koji su ga zasipali svojim projektima. Biofiltri za radioaktivni otpad, liječenje ljudskoga tkiva bakterijama, uklanjanje metalnih sastojaka iz kontaminirane vode – samo su neki od studentskih projekata prijavljenih na natječaj. Dok bi za takva istraživanja prije desetak godina trebalo izdvojiti milijarde dolara i u rad uključiti mnogo istraživača, i to više godina, studenti su svoje projekte proveli u samo nekoliko mjeseci. I upravo u tome krije se prava revolucija. Da biste proizveli sintetički organizam, trebaju vam računalni kodovi dijelova DNK koje ćete zatim spojiti u cjelinu i narediti budućemu novom životnom obliku: ‘Napravi mi bjelančevinu koja će stvarati plavu boju!’ Računalne kodove možete naći na internetu u Registru standardnih bioloških dijelova (biobrick). Dakle, za to vam treba računalo. Zatim ćete uzeti stanicu živog organizma i iz nje ukloniti njezin DNK te joj usaditi novi koji ste sami osmisli. Za to vam treba mali laboratorij koji možete instalirati i u svojoj kuhinji ili garaži.

Tu se neizbježno postavlja pitanje što će se dogoditi ako sintetički organizmi ‘iscure’ u prirodu. Kako bi se spriječilo da završe u vašem kapučinu, razvijena je tehnologija samokontrole. Organizmima je ‘usađen’ kod koji im onemogućuje da žive izvan laboratorija. Ipak, od te je zabrinutosti danas mnogo veća druga briga. Naime, tehnologija se razvija i prerasta u industrijsku proizvodnju (poput one u proizvodnji umjetnog dizela). Da bi sintetički organizmi mogli živjeti, moraju nešto jesti. Najsnađa im je hrana šećer iz biomase (stabala i ostaloga biljnog svijeta). Među industrijskim modelima to je jedan od najlošijih, tvrdi Jim Thomas, ETC Group, jer velike korporacije već naveliko kupuju zemlju na kojoj će uzgajati šećernu trsku ili eukaliptus, što će posebno pogoditi najsrošašnije svjetske zemlje. A što uopće reći na to da NASA razvija sintetičke stanice koje bi astronaute trebale štititi od negativnih zračenja u svemiru? S pomoću nanotehnologije izrađene su biokapsule koje će se za tri do najkasnije pet godina astronautima usaditi pod kožu i u tijelo će ispuštati molekule koje će njihove stanice ‘popravljati’ kad budu ozračene.