Vlada onemogućuje bankarsko financiranje privatnog sektora

Banke postrožuju zahtjeve za kreditiranje, na koje privatni sektor ne može odgovoriti. Vlada tako povećanu ponudu novca usmjerava ponovno prema državnom sektoru.

Domaća potražnja ovisi o Vladinim fiskalnim poticajima i financijskom sektoru. Pojačavajući porezni pritisak, ona onemogućuje bankarsko financiranje privatnog sektora. Banke još vrlo rado kreditiraju Vladin sektor i državna poduzeća.

Pad bruto domaćeg proizvoda u drugom tromjesečju od 2,1 posto statistička je potvrda teze da je hrvatsko gospodarstvo ponovo, nakon stabilizacije u drugom dijelu 2011., u slobodnom padu. Ovogodišnje dugo i toplo ljeto možda je privuklo više inozemnih turista, koji su (opet) možda potrošili više nego lani, pa će ta povećana potrošnja ublažiti pad ekonomskih aktivnosti. No dugotrajna suša sigurno će negativno utjecati na dohotke u agraru, koji još uvijek znatno sudjeluje u kreiranju ukupnoga nacionalnog dohotka. Rast turističke potrošnje (što će biti teško potvrditi službenim statistikama) i učinak te potrošnje na agregatne nacionalne račune bit će poništen kroz pad poljoprivredne proizvodnje i smanjenom domaćom potražnjom u unutrašnjosti zemlje. Nastavak pada BDP-a u drugom dijelu godine tako je vrlo vjerojatan. Hoće li hrvatsko gospodarstvo usporiti za 1,8 ili 2 posto u ovoj godini, potpuno je nevažno.

Domaća ekonomija ulazi u novi val krize, odnosno u recesiju s ‘dvostrukim dnom’, fenomen koji nije zabilježen u novijoj europskoj ekonomskoj povijesti. Vlada Zorana Milanovića, jednako kao i prethodne, ne razumije procese koji se odvijaju u hrvatskoj ekonomiji pa tako ni ne možemo očekivati neke mjere Vladinih politika kojima bi se negativni trendovi zaustavili i otvorio novi ciklus ekonomskog rasta u srednjem roku. Ekonomija se kreće prema svojoj inerciji, a nagomilane neravnoteže toliko su velike da potraga za novom ekonomskom ravnotežom može potrajati godinama. Iskustvo ove krize (Španjolska, Portugal, Grčka) pokazuje da se ravnoteža ne uspostavlja ni nakon snažnoga jednokratnog pada ekonomskih aktivnosti te ni na za suvremenu Europu nezamislivo visokoj razini nezaposlenosti. Dakle unutrašnji stabilizatori jednostavno ne djeluju te ih je potrebno proizvesti Vladinom intervencijom.

Postoje mišljenja u hrvatskoj stručnoj javnosti da Vlada ne bi trebala koristiti porezne politike (porezna relaksacija) i fiskalne instrumente za zaustavljanje ekonomskog pada te da će se gospodarstvo stabilizirati samo po sebi u sljedećoj godini. Vlada je takvo mišljenje u suštini preuzela i ugradila u svoju politiku. O tome svjedoči brojne izjave predsjednika Vlade, ministra gospodarstva i ministra financija. Prema tome mišljenju bit će dovoljno, kroz povećano oporezivanje potrošnje i povećani pritisak na privatni sektor, osigurati zadovoljavajuće punjenje proračuna te politički prisiliti državna poduzeća na novi investicijski ciklus. U najnovijim izjavama čak i predsjednik Republike, koji se ranije zalagao za provođenje strukturnih reformi, govori da Vlada u ovakvoj situaciji ne bi trebala mijenjati proračunske politike ni reformirati javni sektor. To je naravno potpuno pogrešan smjer.

U ovom se trenutku dakako ne smiju snižavati plaće i mirovine u državnom sektoru, jer bi to neposredno potaknulo novi pad domaćeg potražnje, o kojoj u kratkom roku ovisi ekonomski oporavak. Inozemna potražnja je zbog mnogo razloga, prije svega radi izostanka investicija u industrijskom sektoru, kojima bi se povećala domaća ponuda i konkurentska sposobnost poduzeća, toliko slaba da se na nju ni ne može računati u procesu ekonomskog oporavka. To obuhvaća i inozemnu turističku potražnju. Potrebno je dakle pokrenuti domaću potražnju, prije svega u privatnom sektoru. Domaća potražnja ovisi isključivo o Vladinim fiskalnim poticajima i financijskom sektoru. Pojačavajući porezni pritisak (nevjerovatno mnogo poduzeća i kućanstava potpuno je financijski blokirano zbog tog pritiska), Vlada neposredno onemogućava pristup privatnog sektora bankarskom financiranju. Iako visoko likvidne, banke ne kreditiraju kućanstva ni privatna poduzeća zbog njihove nelikvidnosti, koju u najvećoj mjeri izaziva sama Vlada. A upravo bi banke povećanom kreditnom aktivnosti morale opskrbiti dodatnom likvidnošću nelikvidna (naravno ne i insolventna) kućanstva i poduzeća. Banke, međutim, povećavaju zahtjeve za kapitalnom opremljenosti, na koje privatni sektor ne može odgovoriti. Vlada tako direktno povećanu ponudu novca usmjerava ponovo prema državnom sektoru. Banke još uvijek, a vidjet ćemo do kada, vrlo rado kreditiraju Vladin sektor i državna poduzeća. Za oporavak iduće godine bit će potrebno više od dobre političke volje: radikalni zaokret u fiskalnoj politici mora sniziti opće troškove državne uprave, ali i povećati fondove za fiskalne instrumente kojima će se relaksirati privatni sektor i pokrenuti na novi ciklus investiranja.