Nastavak s prethodne stranice

Ako ste odlučili barem na trenutak pobjeći brzini života, osjetiti iskonski unutarnji mir, splavarenje Tarom nema konkurencije. Mnogi vjerojatno ne znaju da je ona duž cijelog toka – pitka! Piti rijeku, bilo koju rijeku, u vrijeme kada živa voda jedva živi u sjećanjima naših starih rijetka je povlastica. Čim je vidio kako su mi oči zaiskrile žureći uživati u okusu Tare, Džemal, mladi brat Fikreta Pendeka, predsjednika Udruženja splavara Drine i Tare, upozorio me da je ne pijem. A naumila sam je piti baš onoga dana kada nismo plovili, odmarali smo se kod crnogorskog domaćina u selu Tepca, na 600 – tinjak metara nadmorske visine, do kojeg smo se penjali okomitom kozjom stazom i dobro oznojili: – Počneš li, stalno ćeš žedati, tijelo ti više neće htjeti običnu vodu. Tara stvara ovisnost – rekao mi je. O, kako je imao pravo.

Doista nije teško postati ovisnikom u zelenom raju prosječno dubokom 1073 metra. Suza Europe, kako joj tepaju, danas većim dijelom čini Drinu. Snagu Pive, koja se kod Šćepan polja na samoj granici između BiH i Crne Gore susreće s Tarom i tvori jednako čudesnu, zelenu Drinu, ukrotila je hidroelektrana koja je nepovratno uništila njezin kanjon, drugi najdublji u Europi. Vozeci se minibusom koji neodoljivo podsjeća na onaj legendarni iz filma ‘Tko to tamo peva’, preko Durmitora i Žabljaka do polazišta splavu, putnicima se stisnulo srce od pogleda na kanjon Pive koji to više nije. Ostalo je golemo zeleno jezero, neprirodno utisnuto u kamene stranice planine. Taj razumljivi zločin zaboravili smo već na splavištu ugledavši balvane koji su pred našim očima postajali prijevozno sredstvo. Fiko, Džemo, Fedžo i Eso uigrano su gradili dvije splavi kako bismo mogli poći najčudesnijim dijelom rijeke.

Prvi je dan na riječi bilo ledeno. Možda smo se zato još više naježili tiho plutajući ispod najčudesnijeg mosta u ovom dijelu Europe. Nevjerojatno graditeljsko djelo, svojevrsni simbol kanjona grandioznije je most na Đurđevića Tari. Mnogi će ga se sjetiti iz filma ‘Most’ u kojem ga partizani miniraju kako bi spriječili Talijane da uđu dublje u Crnu Goru. Veliki betonski lučni most dovršen je 1940. godine i tada je bio jedan od nekoliko najvećih i najljepših takvih mostova u svijetu. S pet vitkih lukova, od kojih je glavni s rasponom od čak 116 metara, uzdiže se nad kanjonom dubokim 150 metara i oduzima dah svakomu tko ga vidi. Doduše, mogli smo ga vidjeti i kroz hrastove krošnje ekonomija Vučji krš na kojem smo odsjeli prvu noć. No proći ispod njega u sumrak dok drhturite na splavi iščekujući iskrivanje i grijanje uz vatru neprocjenjivo je.

Nije most jedino što oduzima dah. Divlji bukovi Funjički i Bijele ploče, Mišovo vrelo, slap rijeke Drage i Radovan luke, Tepački bukovi, kanjon Sušice, Bailovića sige – čudesni kaskadni slap koji svojom posebnom zelenom bojom u trenu odmori umorne oči, i to baš u najdubljem dijelu kanjona – Brštanovički bukovi, Lazin kamen – mjesto na kojem je Tara najuža i najdublja, ime je dobio po čovjeku koji se ondje ubio. Zašto, ne zna se.

Svako mjesto, kamen, svaki zavoj i udubinu splavari poznaju u dušu. Fikret i Džemo u jednom su trenutku zaustavili kako taj i taj kamen lani ovdje nije bio, nanijela ga bujica, pa će ga prije sljedećeg prolaska vitlom premjestiti. Nizak vodostaj, naime, ni najmanje nije bezopasan. Iako se splav čini teškom i robusnom, riječne kamene gromade mogu je prevrnuti u trenu. Prva dva dana pri svakom prolasku opasnijeg mješta lovlila sam njihovo stalno pitanje, za naše prilike vrlo simbolično: ‘Hoćemo li lijevo ili desno’? Promatrajući rijeku, shvatile da nema isti tok, negdje udara o desnu obalu, negdje zapinje o lijevu stijenu i (za život!) nije svejedno koju će stranu za prolaz odabrati.