Ne stvarajmo nakon idola Rohe novog idola – Slavka

Kao što guverner HNB-a, usprkos popularnosti, nije uspio zemlju izvući iz dugogodišnje recesije, tako ni ‘nova nada’, ministar financija Slavko Linić, neće moći sâm napraviti bitan pomak.

Rohatinski je držao čvrstu krunu. Linić drži čvrst proračun. Kao što je opasno što je jaka kuna postala cilj, a ne sredstvo, to vrijedi i za proračun.

U Hrvatskoj je ograničio plasmane banaka i tako ih spasio od upadanja u još rizičnije plasmane. Kad se tomu doda široko rasprostranjeno (ali i veoma diskutabilno) uvjerenje da je politikom stabilne, čvrste kune spasio široke narodne zadužene mase od dodatnog poskupljenja rata kredita – nije čudno da je Roha postao idol-stabilizator.

Već je uočljiv sličan obrazac kad je riječ o Slavku Liniću. Rohatinski je držao čvrst tečaj, Linić nastoji držati čvrst proračun. Zahvaljujući izdvojenim naporima Rohatinskog hrvatski kreditni rejting nije prije godinu-dvije potonuo na razinu ‘smeća’. Danas pak zahvaljujući tvrdoglavnosti Slavka Linića zemlja zasad nije izgubila investicijsku razinu kreditne procjene boniteta. Javnost je u Rohino vrijeme neopravdano mirno spava, uzdajući se u njegovo monetarno sidro. A posebno su opuštene bile Sanaderova i Kosorićina vlada: radile su gluposti uzdajući se da će Rohatinski to monetarno ‘popregati’.

S vremenom je čvrsta kuna postala cilj, a ne privremeno sredstvo. I donijela je mnoge loše nuspojave. Koliko god to relativizirali u HNB-u, dugogodišnja precijenjena kuna znatno je pridonijela demotiviranju izvoza, a tako i deindustrijalizaciji zemlje. Slična je opasnost i od smanjivanja proračuna. Ako fiscalna stabilnost umjesto privremenog sredstva zauzima u rastvaranja nacionalne ekonomije postane izdvojeni cilj, sâm za sebe, Super Slavko mogao bi na kraju imati rezultate kao i Super Roha. Najbliži je izraz – Pirova pobjeda.

Hrvatskoj trebaju jednako kvalitetne sve vrste ekonomske politike. Novi guverner Boris Vujčić tek treba dokazati da je vizionar i da zna prepoznati ulogu monetarne politike u nekom razdoblju. Slijepo nastaviti politiku prethodnika iz drugih okolnosti prilično je riskantno. Znalci tvrde da se zamjenik guvernera Relja Martić i čuvat državne blagajne Slavko Linić redovito sastaju i da su monetarna i fiscalna politika u ovom trenutku u solidnoj simbiozi. No čak ni to nije dovoljno. Sad sve ovisi o tome hoće li proraditi trijumvirat. Ako se procesi već personaliziraju, onda je tu riječ o ministru gospodarstva Ratku Čačiću.

Čvrsta kuna i stabilan proračun imaju smisla samo ako budu u funkciji reindustrijalizacije zemlje. Čačić igra na državne investicije. I to može biti jedna od vatrogasnih akcija, ali nikako bitna. Ovu zemlju i njezine stanovnike neće spasiti ni čvrsta kuna ni proračun bez rebalansa, pa ni državne investicije. Monetarna, fiscalna i gospodarska politika moraju se već danas usmjeriti prema prepoznavanju preostalih oaza proizvodnje (s potencijalom izvoza), procijeniti koje će vrste proizvodnje u svijetu trebati za pet i deset godina. I sav oslobođeni financijski, monetarni i sav drugi potencijal moraju se usmjeriti prema podizanju klasične industrijske proizvodnje i usluga koje se mogu prodati na međunarodnom tržištu.

Dvadeset godina samostalnosti zemlje i tranzicije društva od socijalizma prema kapitalizmu sasvim je dovoljno da se prestane s idolopoklonstvom slučajnih natprosječno sposobnih pojedinaca. Od Slavka Linića ne treba stvarati superjunaka koji će raditi za sve nas i držati nas iznad vode. Stvarnost je presložena za jednog čovjeka.