mo u ribarnicama upravo onoliko koliko je fazan, kao divlja kokoš, ukusniji od ‘piceka’ uzgojenog u kavezima. Te, domaće pastrve, prepoznatljive po velikim crvenim točkama, nakusnije su kad su srednje veličine, do kilograma, no valja reći da u goranskim jezerima ima i višestruko većih. Što više, većih nego igdje drugdje. U čišćenju Lokvarskog jezera 1973. ulovljena je svjetska rekorderka. Ta riba, bila je to, doduše, jezerska pastrva, bila je teška dojmljiva 25,4 kilograma.
Poput svakoga šumskog područja Gorski kotar poznat je i po gljivama. Tradicijska hrana goranskih seljaka bili su krumpiri (i danas su posebno slatki), kiseli kupus, palenta, kravljii i kozji sirevi te slatkiši i savijače od šumskog voća. Sva ta jela nude se u sve više restorana, većina od njih nije ni skupa i doista je grijeh ne iskoristiti priliku da se kuša što se nekad ondje jelo.
- Negdje smo si znali divanit po domaće, a učiteljice u školici tirale su nas da divanimo po književno – belu je tešku, taku tešku. Sa već ne znamo divanit, učiteljice koje opće niso iz našega mesta tiražo nas da pišemo i divanimo pjesmice po domaće – žale se djeca iz Brod Moravica (ili ‘deca iz Brod Moravic’), a mi ih moramo poslušati i pomoći im da čuvaju svoje naslijeđe. Kulturno i prirodno, pa i gastronomsko, ma koliko to ‘belu tešku’.
Jer Gorski kotar najšareniji je dio Hrvatske, najljepši cvjetni aranžman Lijepe Naše. Zelenilo predvih listopadnih, miješanih i vazdazelenih šuma osnova je tog buketa kojim će plesati crvene i crne kuglice bobičastoga samoniklog šumskog voća. Poput zlatnih vrpi kroz tu tamnu podlogu prožimati će se koža potočne pastrve posuta krupnim crvenim točkama kao što je ljetno vedro nebo posuto zvijezdama. Sve tonove sive i smeđe, od svijetlih žučkastih, ciglastih do gotovo crnih, osigurat će divljač poput risa, medvjeda ili tetrijeba koje u drugim krajevima više nema. Sve je zamotano u najljepšu čipku, svilenkasti vez zapjenjenih brdskih potoka čija se voda razbija o bijele stijene.
A ako netko prigovori da u Gorskom kotaru nema vina, valja mu reći da je u krivu. Davnih godina, nakon hvararije na raftingu na Kupi nizvodno od Broda, spasio nas je gorštak, golijat iz sela Dološa. Starim, naravno neregistriranim, fićekom u koji je jedva stao vozio se u zoru uz Kupu i vidio kako izgubljeno stojimo pokraj rijeke. Te je noći nabujala nakon pljuška i odnijela nam pola stvari, a ostale, uključujući probušeni gumenjak, jedva smo iznijeli na neasfaltirani put. Rastom, dušom i srcem veliki čovjek ‘nakrcao’ nas je u taj svoj mali auto, odvezao kući, ugrijao, nahrano odličnim kobasicama od divljači i domaćim kruhom te napojno vinom od jabuka. Fino, bistro piće, koje nam danas prodaju u bočicama pod svjetskim nazivom ‘cider’, Gorani su očito pravili prije 25 godina, a vjerojatno i desetljećima prije. Njemu još jedanput zahvaljujemo, a svima koji dodu uživati u Gorski kotar mogu samo poželjeti: u slast i živjeli!
Zagreba, koja se bavi proizvodnjom metalne galanterije (ima 17 zaposlenih), također navodi da dosad nisu uspjeli ući u strane trgovačke lance iako su, uvjerena je, i jeftiniji i kvalitetniji od strane konkurencije (made in Kina), a robu mogu dostaviti u par dana, ponekad i u jednom, što je iznimno povoljno za trgovce, koji ne moraju čekati na popunjavanje asortimenta jer uvijek imaju spremnu robu na ‘lageru’. Do sada su uspjeli ući jedino u lanac Uradi sam u vlasništvu belgijskog poduzetnika, ali to im nije dovoljno.
- Strani trgovački lanci u pravilu uzimaju samo robu koju nemaju od svojih stranih dobavljača ili asortiman koji prodaju u manjim količinama, pa im je transport skuplji od vrijednosti isporuke. Isto tako nude vrlo nepovoljne ugovore, pa proizvođači često sami odustaju od prodaje – tvrdi naša sugovornica.
Napominje da država reklamira ulazak stranoga kapitala jer se zapošljavaju ljudi (iako su im loši uvjeti rada i male plaće), ali to je samo kratkoročni učinak. Dugoročan je taj da se kupuju najviše strani proizvodi i sustavno uništava domaća proizvodnja. I Matija Čukelj, direktor tvrtke Mat-Prom iz Zagreba, koja se također bavi proizvodnjom metalne galanterije, tvrdi da u stranim lancima jednostavno ne smiju uzeti robu (imaju naredbu iz centralne) koja je ista ili slična robi njihovih proizvođača.
- Tako da se ne može govoriti ni o kakvoj tržišnoj utakmici, a kamoli o ravnopravnoj između domaćih i stranih proizvođača i dobavljača – jasan je Čukelj.
Uspio je ući u Bauhaus i vrlo je zadovoljan njegovim odnosom, još više redovitim plaćanjem.
- U strane trgovačke lance vrlo je teško ući, ali kada uđete, onda ste na konju – napominje.
Bauhaus mu, naime, plaća u roku sedam dana, što baš nije slučaj s domaćim trgovačkim lancima, koji osim što kasne s plaćama često i ostaju dužni. No, ima i loša iskustva sa stranim trgovačkim lancima, posebice sa slovenskim Merkurom, s kojim je surađivao punih 10 godina, a izbacio ga je bez objašnjenja i zamijenio slovenskim, tvrdi, kao i mnoge druge hrvatske proizvođače. I tijekom suradnje nije bio zadovoljan jer su mu u Merkurom dali loše uvjete i često nametali kompenzacije bez dogovora i prema njihovu izboru. Iako dobro surađuje s nekim domaćim trgovačkim lancima i centrima (Solin, Građa, Vinkoprom), to mu je premašno jer s njima nema mogućnost plasmana robe na strano tržište, što mu je od imperativne važnosti. Tim više je zainteresiran za suradnju sa stranim trgovačkim lancima kako bi taj segment poslovanja proširio i razvio.
I Josip Sedlar iz zagrebačke tvrtke Sedlar, koja proizvodi nosače polica, okove za ograde, kutnike za stolariju i sl., ima vlastiti proizvodni pogon i šest zaposlenih, tvrdi da unatoč povoljnijoj cijeni i kvaliteti ne samo da ne može ući u strane trgovačke lance nego od njih ne uspijeva dobiti ni odgovor na svoju ponudu.
- Jedino su iz Baumaxa bili toliko pristojni i profesionalni te su mi odgovorili da trenutačno nisu zainteresirani – navodi Sedlar.
I njegova je roba osim u domaćim lancima poput Peveca i Građe jedino u belgijskom lancu Uradi sam, a i tamo nije mogao ući, ističe, dok nije došla kriza pa je lancu za neku robu transport iz Belgije postao preskup.
Proizvođač tjestenine s otoka Krka Boris Dujmović, koji ima tvrtku Mariolina i najpoznatiji je po proizvodnji autohtonih krčkih šurlica, a čije je proizvode u svoju ekskluzivnu robnu marku Spar Premium uvrstio Spar Hrvatska, također tvrdi da je vrlo teško ući u strane trgovačke lance.
- Imaju stroga pravila isporuke i plaćanja i ako nisu zadovoljni, vrate svu robu. No za razliku od domaćih koji često prelaze i rok od 90 dana, plaćaju redovito i to u roku od 30 do 45 dana – ističe i Dujmović, napomenuvši da oni nude sigurnost za razliku od nekih domaćih te ne nameću kompenzaciju umjesto novca kao neki domaći lanci, koji također uvoze jeftiniju robu lošije kvalitete. Tako da je, što se tiče zastupljenosti domaći robe, lako moguće da je više ima na policama stranih nego domaćih lanaca, uvjereno je Dujmović.
Da se naš članak ne bio sveo na jednostrani napad na strane trgovačke lance (jer i o domaćim bi se lancima, posebice onima koji reklamiraju ‘kupujmo hrvatsko’, imalo što reći), odlučili smo čuti i njihovu stranu. No prije nego što prenesemo njihove odgovore, moramo napomenuti da neki proizvođači i dobavljači koje smo kontaktirali, a koji su imali mnogo toga reći na račun stranih lanaca, nisu htjeli izaći u javnost pod imenom i prezimenom, tvrdeći da u tom slučaju ne samo da će izgubiti svaku priliku za ulazak u njih nego da će izgubiti i postojeći plasman. Je li taj strah pretjeran, ne znamo, ali bez imena i prezimena nismo htjeli iznositi kritike i optužbe.