Industrijska politika i konkurentnost

snagu. To je nekada radila i Hrvatska. Koliko Nijemci ozbiljno pristupaju industrijskoj politici ilustrira i moj primjer. Imam pristup svim stranicama Europske komisije, ali ne i onoj na kojoj Nijemci prezentiraju planove za metalnu industriju. To je državna tajna – kategorican je Jurčić. Ekonomist Guste Santini upozorava da upravo istječu posljednje sekunde za izradu strategije, jer su već danas na snazi neka ograničenja koja će se 1. srpnja iduće godine još povećati. Bez industrijske političke nećemo dugoročno moći uravnotežiti ni javne financije.

• Održavanje proračunskog deficita u nekim granicama postaje funkcija cilja. Nitko ne vodi računa o multiplikativnim učincima pojedinih industrija, umjesto toga bilježimo kako nam porezni prihodi rastu, a gospodarska aktivnost pada. To znači da porezna presija raste, a tada se ne može razmišljati o strategiji industrije. Stvari su vrlo jednostavne, treba napraviti gransku analizu i definirati koji su potencijalni pojedinih industrijskih grana. Potom treba načiniti input-output analizu da se vidi koje industrije multipliciraju najbrži rast. Na potezu je zapravo ministar Jovanović, on mora pokrenuti znanost, koja mora biti u funkciji rada i poduzetništva – poručuje Santini.

Takvu logiku potvrđuje i rad Boris Podobnika, profesora matematike na ZŠEM-u, upravo objavljen u znanstvenom časopisu Scientific Reports. Podobnik je analizirao odnos konkurentnosti prema BDP-u, ali i udjel izvoza u javnom dugu, dakle ne samo apsolutnu nego i relativnu konkurentnost. Očekivano, od Hrvatske je u Europi lošija samo Grčka (loše su sve mediteranske zemlje koje svoju konkurentnost temelje samo na uslugama poput turizma) iako Podobnik upozorava na trend prema kojemu klizi i konkurentnost zemalja poput Francuske i Velike Britanije, jer su umislile da im industrija – ne treba.

Zadržati i stare industrije Iako analiza nema, Santini, Jurčić i još jedan ekonomist (koji je želio ostati anoniman) slažu se da ne treba potaracati stare industrije. Tekstilna industrija, drvna, brodogradnja, preradivačka, prehrambena, kemijska… mogu funkcionirati uz bok uslugama i IT-u. Problem je što se industrijom nitko ne bavi ozbiljno, nema plana, sve se rješava od slučaja do slučaja, ovisno o težini gubitka izborne potpore.

Santini kaže da izbora baš i nemamo. Tečaj i kamate zadana su kategorija (iako bi država morala imati mogućnost djelovanja na financijski sustav), pa industriju možemo oživjeti samo pametnom poreznom politikom. Suprotnom od sadašnje. Jurčić upozorava da se industrijska ‘politika’ sada vodi samo knjigovodstveno, uz odsustvo bilo kakvog plana, kamoli strategije. Naš anonimni sugovornik zajednivo kaže da se Ministarstvo gospodarstva pretvorilo u ministarstvo energetike.

Kopče oporavka – Sve su kocke bačene na energetiku i javne investicije, industrijom se nitko ne bavi, a izvoz se ni ne spominje. Kada završi ciklus investiranja, ako ikada počne, dogodit će nam se da će primjerice Hrvatske vode završiti kao i HAC, u golemim dugovima. Pa će cijenu kubika vode dići 250 posto, jer dugove drukčije neće moći pokriti. A ništa od tih investicija nije za izvoz, sve je to namijenjeno domaćem tržištu, sve su to investicije u mrtve kapitale.

Kada shvate što su napravili, onda će opet ustvrditi da je država loš gospodar, pa će u još jedan krug privatizacije i tako dok sve ne rasprodamo – rezignirano kaže. Industrija i izvoz neophodne su kopče oporavka, bez njih nijedna priča ne drži vodu. Ako je suditi prema činjenici da Ministarstvo gospodarstva ni u kakvom dokumentu nema cilja koji se zove izvoz, čak ni na normativnoj razini, i uz najplodniji turizam Hrvatska će uploviti u dugotrajnu stagnaciju.

Točno, svijet se danas hrani uslugama, ali kriza je pokazala da su usluge i financije tek papir na vjetru. Trajnom oporavku bez opipljivih izvoza proizvoda koji izlaze iz industrijskih pogona jednostavno neće biti. Ni lokalno ni globalno.