Futurologija

Budući da se predviđa kako će do 2015. internet biti potpuno trodimenzionalan, doživljaj razgovora s dvojnikom bit će gotovo autentičan. Pokušajmo tu pomalo shizofrenu situaciju dočarati preciznije. Kao primjer najbolje će poslužiti čovjek koji već živi taj paralelni poslovni život. Riječ je o Alexu Schwarzkopfu iz američke Nacionalne zaklade za znanost koji s kolegama ispituje mogućnosti razvoja digitalnih ‘doppelgängera’. Zamislimo, dakle, Schwarzkopfa, znanstvenika koji redovito putuje na mnogo sastanaka diljem svijeta, kako se upravo budi u hotelskoj sobi u Tokiju. Dok razmišlja o dnevnim obvezama koje ga čekaju i procjenjuje poslovni prijedlog koji mu je na stolu, s nepovjerljivom diže desnu obrvu, što je mala mimička gesta, ali tako tipična za njega.

Istočno tisućama kilometara dalje, u svom uredu u SAD-u, razgovara s kolegom. Njihov razgovor prekida kucanje i obojica automatski okreću pogled prema vratima kroz koja ulazi – ni manje ni više nego – Alex Schwartzkopf. Zbunjujuće, zar ne? Schwartzkopf je zasad jedan od malo onih koji mogu biti na više mjesta odjednom i načelno obavljati desetke poslova istodobno. On i njegovi kolege iz američke Nacionalne zaklade za znanost toliko su uvježbali i animirali svoje digitalne dvojnice da oponašaju čak i karakteristične geste i stručno znanje svoga ljudskog originala. Štoviše, mogu donositi odluke i izražavati svoje mišljenje.

Dvojnicu, dakle, mogu biti programirani sa svojim karakteristikama i željama, mogu obavljati i jednostavne i složene poslove, primjerice ažurirati vašu konverzaciju na društvenim mrežama, pa i voditi razgovore. Ti dvojnicu nipošto nisu duplikati ljudskih bića u svim aspektima ljudske složenosti, ali jednostavne su i potencijalno korisne persone. Štoviše, inovatori su uvjereni da bi, kad postanu široko rasprostranjeni, mogli izmijeniti način na koji se ljudi odnose jedni prema drugima, bilo privatno bilo poslovno: moći će uštedjeti vrijeme, preuzeti mnoge poslove i promijeniti ponašanje svog originala.

Stoga, pravo je vrijeme da se zapiše kako bi mogao izgledati susret s vašim digitalnim ‘ja’. Želite li to, više nije previše važno jer se tehnologija razvija toliko brzo da sa sigurnošću možemo reći da je već neko vrijeme gotovo autonomna u odnosu na nas, da nam stalno namješta nove izazove zahtijevajući od nas da se prilagodimo. Mnogi znanstvenici smatraju da se ne treba razvijati u smjeru doslovnog oponašanja ljudi, nego da se digitalnim dvojnicima daju najprije jednostavni pa sve složeniji zadaci.

Da bismo lakše uvidjeli potencijalu korisnost avatara, pogledajmo kako su različiti identiteti zastupljeni na internetu. Tipičan korisnik ima fragmentiran digitalni identitet, razbijen po profilima na društvenim mrežama, profesionalnim stranicama, u komentarima… Da se ljudi različito predstavljaju već ovisno kontekstu, nitko ne spori, no Danah Boyd, istraživačica društvenih medija u Microsoftovu istraživačkom odjelu u Massachusettsu, tvrdi da digitalna komunikacija poboljšava prezentaciju jer daje uži pogled na to kako netko doživljava sebe. Ljudi već upravljaju tim podskupovima svog identiteta kao s marionetama.

Tu je logiku slijedio Matthieu Cherubini, umjetnik koji je osmislio web-stranicu replicants.org koja vam omogućuje da kreirate kopiju sebe na društvenim medijima koju možete prebaciti i na Facebook i Twitter. Svog avatara možete ‘nafilati’ podacima poput mjesta stanovanja, adrese, dobi, temama koje vas zanimaju, a on će analizirati sve što ste dosad objavljivali i umjesto vas objavljivati nove ‘postove’. Takva usluga može obaviti jednak posao poput pisaca-duhova koji umjesto političara ili slavnih osoba upravljaju njihovim profilima na društvenim mrežama.

Neke slavne osobe imaju automatizirane medijanske profile, primjerice dodatak na računu na Twitteru koji može biti programiran da pošalje poruku ili zahvalnicu. I australska tvrtka MyCyberTwin ubacila se u novu virtualnu nišu nudeći replikante vaše poslovne osobnosti. Njezini dvojinci mogu vas angažirati da s njima ‘četate’, razmjenjujete fotografije ili crtane prezentacije, mogu odgovarati na pitanja o vašem radu, prosljeđivati interaktivne životopise i pri tome dati sugovornicima prilično vjeru sliku vas. Naime, prije primjene korisnik ispunio test osobnosti, zbog čega vaš avatar može djelovati introvertno ili ekstrovertno poput vas.

Iako avatara mnogi doživljavaju samo kao virtualnu igračku zanimljivu u svijetu ‘Second Life’, za koju će godinu postati korisne personone, vaše funkcionalne marionete. Tu priliku zato žele zgrabi svi koji su zauzeli glavne položaje u tehnološkom razvoju. Apple je podnio zahtjev za mnogo patenata povezanih s uporabom animiranih avatara u društvenom umrežavanju i za videokonferencije. Microsoft je pak usredotočen na razvoj uređaja koji prati pokrete i preslikava pokrete lica te se može reproducirati i digitalno animirati.

Istodobno planira proširiti avatere koje milijuni korisnika upotrebljavaju za sustav igara Xbox u Windowsu. Oni koji su se inicirali igrom ‘World of Warcraft’ već znaju za koncept jer su mnogi već zaposlili svoje avatare da se bore dok su oni offline. Ipak, ako se teži funkcionalnom avataru koji nam treba olakšati posao, važno je da bude dovoljno vjerođestojan. Time se američka Nacionalna zaklada bavi još od 2007., kad je spomenuti Schwarzkopf bio direktor programa.

Računalni znanstvenici Zaklade koristili su se videokamerama kojima su snimali Schwarzkopfovo lice kako bi stvorili realističnu animaciju. Dodali su nekoliko karakterističnih gesta, poput grickanja noktiju, podizanja obrve, zatezanja lica, po kojima se prepoznaje. Zbog tih je malih mimičkih trikova kopija gotovo humana. Istraživanje je pokazalo da znatno poboljšavaju komunikaciju ljudi s vašim avatarom. Budući da Alex radi složen posao, trebalo mu je mnogo mjeseci da avatara poučiti zadacima koje mu je pošlje propustio, a to je izobrazba novih zaposlenika.

Pokazalo se opet da stupanj sofisticiranosti nije pre sudan da bi ljudi slušali što im avatara ima reći, najvažnijom su se pokazale razina vjerodostojnosti kojom avatar imitira original i vjera svih korisnika u važnost društvene prisutnosti. Ipak, davanje makar dijela autonomsnosti avataru ne može bez problema, jer što ako on izgovori nešto neprimjereno? Ili što ako netko kopira i počne oponašati vašu digitalnu osobu? To se već događa, što najbolje znaju slavni glumci. A neki već razmišljaju o razvoju vaših po smrtnih avatara, zbog čega se jasno postavlja pitanje tko je vlasnik autorskih prava.

To su ozbiljni problemi koje izazivaju digitalni avatari (premda još nisu dovoljno sofisticirani i samostalno inteligentni) i s kojima se već danas sve češće suočavaju razvijene zemlje. Međutim, pravne dvojbe s kojima se suočavaju pravosudna tijela u svijetu dovoljno su jak signal da ćemo se svi prije ili poslije virtualno umnožiti. Zašto si onda ne pojednostaviti život i poslove u ovome sve složenijem svijetu? Već se sad zna da postojanje avatara utječe na vas i vašu osobnost, no to je samo novi duh iz boce čiji utjecaj tek treba otkriti.

Zasad svi vide samo ružičastu stranu upravljanja osmišljenim likom, no još ne znamo koliko nam štetu može nanijeti nje govo postojanje. Najnovija generacija identifikacije otvara nova moralna pitanja. Pouzdana je u više od 90% slučajeva. Je li odzvono profesionálnim crtačima lica u policiji? Pitanje se nameće sa svim spontano s razvojem tehnologije, kao što se već godinama raspravlja o tome je li u internetskoj eri odzvono pisanim medijima.

Naime, još prije dvije godine izraelska je tvrtka Face.com, koju je ove godine kupio Facebook, razvila učinkovit program za prepoznavanje lica. Riječ je o tehnologiji koja skenira tipične fotografije koje se pojavljuju na stranicama za društveno umrežavanje. Tehnološki je moguće da se sa snimki kamera s pomoću algoritma lica kojim se određuju mjere i izračunava razmještaj oblika očiju, nosa i usana otkrije o kojoj je osobi riječ. Primjerice, kamerom snimljeni pljačkaš banke može se s pomoću programa prepoznati na drugoj fotografiji, na Facebooku, internetu, YouTubeu ili čak u novinama.

Taj je program pouzdan u 90 posto slučajeva i mogao bi dobro doći policijskim službama za otkrivanje sudionika bilo kakve kriminalne ili teroričke radnje i svakako se može očekivati da će se uskoro početi šire primjenjivati. Za sada se njime koriste samo neke specijalizirane policijsko-sigurnosne agencije u nekoliko najrazvijenijih svjetskih zemalja. Programi za prepoznavanje lica počeli su se, inače, razvijati početkom ovog stoljeća, ali do prije nekoliko godina nisu bili posebno učinkoviti jer su bili većinom dvodimenzionalni sustavi s malom točnošću.

Zbog toga što su još skupi i presloženi, u Hrvatskoj se policija i dalje oslanja na profesionalne crtače. – Ne koristimo se sustavom za prepoznavanje lica tvrtke Face.com. U skladu s mogućnostima i procijenjenim potrebama planirat ćemo nabavu opreme i programske potpore namijenjene prepoznavanju lica osoba – poručuju iz Ministarstva unutarnjih poslova. Osim Face.coma takav učinkoviti program od veljače je počeo razvijati FBI nakon što su neke američke savezne države počele ‘skidati’ fotografije u bazu podataka.

Tako se stvara velika baza podataka s fotografijama kriminalaca. Za sada je to samo pilot-program, ali planira se da do 2014. bude dostupan u cijelom SAD-u. To je, inače, dio projekta ‘Next Generation Identification’ (NGI) u koji će američka vlada uložiti milijardu dolara jer želi da FBI nadzire e-poštu, društvene mreže i Skype. I ta je američka tehnologija precizna. Dosađašnja testiranja pokazuju, prenose mediji, točnost od 92 posto, stoga će poboljšati ili proširiti sadašnje biometrijske identifikacijske usluge.

Tako će službenici FBI-a, nakon što računalo fotografiju sumnjivca usporedi s onima u bazi podataka, analizirati fotografije koje im predloži program i eliminirati osobe koje ne odgovaraju opisu, a ostale će istražiti. Ne treba smetnuti s uma da će baza podataka sadržavati i biometrijske e-putovnice s biometrijskom fotografijom lica i otiscima dvaju prsta (lijevog i desnog kažiprsta). Takve putovnice već izdaje i Hrvatska.

Nakon lansiranja tehnologije brzo je, prema riječima tadašnjega izvršnog direktora u Face.comu Gila Hirscha, počelo rabiti oko pet tisuća programera. Njezin je nedostatak što zahtijeva mnogo procesorske snage, zato je još skupa i nedostupna. Upravo će zbog toga, kažu nam ne- Stvari se, zapravo, čine fantastičnima. Dok slušamo ili čitamo o tome, imamo osjećaj da će se smanjiti bar ulični kriminal, iako ne treba sumnjati u to da će se i lopovi prilagoditi tehnološkim dostignućima, što su već dokazali.

Naravno, ni taj kriminal neće se moći iskorijeniti, ali tehnologija će sve pomaknuti u dobro smjeru. Nije, naravno, sve tako bajno, zato i ovdje ponavljamo toliko puta postavljeno pitanje: gdje je tehnologija između koristi za društvo i zloupotrebe u privatnim svrhem? U jednoj od epizoda serije ‘Voyager’ Chakotay, zamjenik zapovjednice toga svemirskog broda Kathryn Janeway, bio je dio kolektivne svijesti jednog naroda. Taj je narod, za razliku od svoje moćne inačice Borga, kolektivnu svijest iskoristio da bi se izbavio iz ropstva.

Na kraju epizode Janeway i Chakotay zapalili su se hoće li se i koliko sa svojim moralnim vrijednostima oduprijeti napasti da s pomoću kolektivne svijesti netko od njih uspostavi moć. Bila je to svojevrsna lekcija koju su obožavateljima ‘Voyagera’ očitali režiseri serije o tome u što se sve može pretvoriti tehnologija prvotno namijenjena dobrobiti društva. Upravo Facebookova kupnja Face.coma, koja je prema Reutersu procijenjena na 55 do 60 milijuna dolara, dala je povod mnogima da se zapitaju hoće li se tehnologija zlorabiti.

Facebook se, doduše, uskoro može koristiti njome zbog korisnika pametnih telefona, koji će moći lakše nego ikad ‘tagirati’ svoje prijatelje na fotografijama i možda će softver dio ‘tagiranja’ moći obavljati potpuno samostalno, pri čemu će granica između stvarnog i virtualnog svijeta biti još nejasnija. Facebook je i prije bio pod medijskim povećalom zbog navodnog narušavanja privatnosti, primjerice kad je potkraj lipnja omogućio mobilnim korisnicima da otkriju tko je od njihovih prijatelja na društvenoj mreži u njihovoj blizini.

Ta je tehnologija samo nakratko bila dostupna korisnicima, brzo je uklonjena, no to je pokazalo da nisu imuni na takve radnje. Nije isključeno da će se i zbog tog programa dići prašina. Korist je velika, ali mnogo je i mogućih zloupotreba. Na već spomenuti FBI-ev program upozorile su organizacije za zaštitu privatnosti. Naime, teško će se izbjegti problem (pri čemu čak ne mora biti zloupotrebe) ako u bazi podataka s kriminalcima završe potpuno nevine osobe.

To se događa ako se građani nađu na ruti kriminalca i snime ih nadzorne kamere pa policija nužno pretpostavi da su mogući sudionici. Ako netko želi zloupotrijebiti tu situaciju, može namjerno optužiti slučajnog prolaznika kao sudionika. Osim svoje baze podataka FBI će fotografije osumnjičenika uspoređivati s onima na društvenim mrežama jer Google ili Facebook imaju bezbroj fotografija, a FBI jednu ili dvije u svojoj bazi podataka osumnjičenika.

Međutim, tu nije kraj. Kad netko ima otisak nečijeg lica, odmah mu može doznati ime, lako pronaći njegov socijalnomrežni račun i sve mu je otvoreno. Brzo će pod policijsku kontrolu doći svi računi, osobni podaci te kretanje osobe u nekom razdoblju. To su moguće zloupotrebe u zemljama s demokratskim poretkom, gdje javnost ima kakav takav nadzor. No zamislimo i druge situacije, nimalo nerealne: tu tehnologiju rado će upotrebljavati i neki diktatorski režimi da bi pratili svoje političke neprijatelje; nadalje, snimke dvoje ljubavnika čija se lica mogu prepoznati na Facebooku netko će moći iskoristiti da bi ih ucijenio itd.

O tom i budućim programima za prepoznavanje lica neizbježno će se voditi još žešće rasprave kad se budu široko primjenjivali. Iako se razvija već desetak godina, više se napredovalo tek prije dvije godine, pa ne začuđuje što ga za sada ne namjeravaju uvoditi mnoge zemlje, uključujući Hrvatsku. Koliko je to nepoznata tema, najbolje pokazuju odgovori naših stručnjaka na pitanja koja smo im poslali. Iako su se uvijek rado odazivali na razgovore o našim temama, ovaj su put svi odustali jer još nisu upoznati s cijelom tehnologijom, što znači da ćemo se mi, obični smrtnici, načekati da bar površno shvatimo kako ti programi funkcioniraju i što omogućuju.

Do tada će morati poslužiti snimka kriminalca kojeg će prepoznati njegov znanac, a ne program, i to dojaviti policiji, ili ćemo opisivati kriminalca kojeg će zatim nacrtati profesionalni crtač.