Što kažu analitičari velikih banaka

Strogo knjiški gledano, stanje u kojem cijene rastu, zapošlenost i proizvodnja padaju, a BDP ustrajno klizi, službeno se naziva stagflacija – pojava koja nas je poput udava počela terminalno gušiti.

Prema statističkim podacima inflacija u kolovozu iznosila čak četiri posto, ponajviše zbog rasta cijena energenata i hrane. Suša će cijene uvozno ovisne privrede dodatno katapultirati. Uz očekivani ovogodišnji gospodarski pad i do dva posto stagflacijski kotel mogao bi nas zadržati u depresiji i dulje od 2015. Naime, tek u toj godini Hrvoje Stojić, glavni analitičar Hypo banke, očekuje gospodarski oporavak. Tradicionalno, Stojić je među pesimističnijim ‘prognostičarima’ i, opet tradicionalno, obično je u pravu. Za razliku od kolega Zdeslava Šantića, glavnog ekonomista Splitske banke, i Hrvoja Dolence, glavnog ekonomista u Zagrebačkoj banci, koji iduću godinu vide u plusu – 0,5 posto – Stojić procjenjuje još jedan minus od 1,5 posto uz inflaciju od 2,8 posto. Na zagrebačkom Ekonomskom institutu pojedini analitičari očekuju još mračnije brojke, i do 2,5 posto novog mlnusa. Šantićev i Dolenčev optimizam za iduću godinu ponajviše se oslanja na člansku kartu za EU, no mršav rast kojem se nadaju ionako je više psihološke snage. U međuvremenu smo zaglavili u stagflaciji, na koju je Lider već upozoravao.

Ekonomist Guste Santini objašnjava da se svaki rast cijena u svijetu prelijeva k nama pa bi u prošlom godišnjem stopa inflacije mogla prijeći pet posto, što je vrlo blizu 2008., kad je u jednom trenutku skočila iznad osam posto (prosječna stopa iznosila je 6,1 posto). Logično, rast će pritisak na HNB da vodi još restriktivniju politiku, što bi za poduzeća na izdisaju moglo biti pogubno.

Dvostruko veća stopa inflacije od one u EU pokazuje da imamo ozbiljnih strukturnih problema. Borba protiv stagflacije monetarnom politikom i tečajem nije moguća, pa ostaju samo fiskalna politika i smanjenje porezne presije. Proračunski rashodi ne mogu se smanjiti bez smanjenja poreznih prihoda, a s time se ministar Linić sigurno neće složiti. To nam samo pokazuje da mi uopće ne upravljamo procesima – tumači Santini.

Glavni ekonomist PBZ-a Marko Škreb ne slaže se da živimo u stagflaciji zato što rast cijena smatra jednokratnom pojavom koja neće potaknuti inflaciju: – Cijene će se brzo vratiti ispod tri posto. Dakle, nema stagflacije, ali ima recesije. Obične. Uostalom, fiskalna politika koju provodi minister Linić jedina je moguća. Ne zaboravite da imamo Zakon o fiskalnoj odgovornosti prema kojem udjel rashoda proračuna u BDP-u mora pasti jedan posto. Uz to imamo međunarodna pravila kojih se moramo držati. Postajemo EU. Ministar Linić kao ni većina drugih ministara nema slobodu da radi što hoće – kategoričan je Škreb.

Točno je da se prosječna inflacija vrti oko dva-tri posto. No to je prosjek: rast nekih cijena snižava deflacija nekih drugih, poput cijene stanova, automobila, namještaja, odjeće. Međutim, ta dobra ne kupujemo svakodnevno. Ali zato svakodnevno jedemo sve skuplju hranu i plaćamo sve skuplju energiju i komunalije, zbog čega je inflacija životna kategorija, a ne statistička.

Analitičari Raiffeisen banke negdje su između te dvije teze. Podsjećaju na to kako je stagflacija koja se kasnih 60-ih godina pojavila u razvijenim gospodarstvima razorila temelje na kojima su počivali sve škole makroekonomskih teorija, posebno kejnezijanska. Ne samo da nije bilo objašnjenja što stagflacija znači ili smjernica kako se protiv nje treba boriti nego sama teorija nije priznavala njezino postojanje. Borba protiv nje u razvijenim gospodarstvima završila je tek u 80-im godinama rastom produktivnosti i prilagodbom monetarne politike. Što je s Hrvatskom?

U razdobljima visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti kapaciteta javlja se inflacija troškova prouzročena višim cijenama energije i hrane. Inflacija troškova tvrdokornija je i veći je problem od inflacije potražnje; u većini je slučajeva riječ o uvezenim cijenama. Preljevanje uvoznih cijena na hrvatsku košaricu može se promijeniti samo smanjenjem uvoznih ovisnosti, dakle jačanjem poljoprivredno-prehrambenog i energetskog sektora. Razina cijena u Hrvatskoj relativno je visoka u usporedbi s prosjekom Unije. Posljednji podatak za 2011. pokazuje da je opća razina cijena na 75 posto prosjeka EU – kažu u RBA-u.

Zdeslav Šantić misli da rast cijena nije problematičan zbog nekoliko razloga, među ostalim zato što rastu administrativno utvrđene cijene (energenti, komunalije). To je bilo očekivano i predvidljivo, što isključuje mogućnost pojave inflatorne spirale. Cijene će iznad tri posto rasti i iduće godine, no to će biti rezultat kratkoročnih troškova pristupanja EU, usklađivanja sustava PDV-a, trošarina te daljnje liberalizacije u sektorima transporta i energetike.

Više treba zabrinjavati to što u Hrvatskoj već nekoliko godina bilježimo brzi rast proizvođačkih cijena nego kod svojih najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera. S obzirom na ograničeno djelovanje promjenama nominalnog tečaja događa nam se aprecijacija realnoga efektivnog tečaja, što, dakle, smanjuje cjenovnu konkurentnost domaćega gospodarstva. U uvjetima u kojima se rast produktivnosti ne može osigurati u kratkom roku, ali i kad fiskalna politika poreznim rasterećenjima ne može ublažiti veći rast cijena inputa, ukupna konkurentnost domaćih proizvođača smanjuje se onda kad bi se gospodarski oporavak trebao tražiti u rastu izvoza – objašnjava Šantić, dodajući da nam se događa još jedan trend.

Snažniji rast proizvođačkih cijena u odnosu na potrošačke upućuje i na smanjenje marži proizvođača, što izaziva pad njihove profitabilnosti. I to u uvjetima visoke cijene kapitala, kad zbog pristupanja EU treba naviti investicijski ciklus.

No Škreb ponavlja da alternative nema. Tuđa iskustva kažu da je uvijek dobro imati manju državu jer samo to jamči dugoročan i stabilan rast: – Još je 1991. veliki ekonomist János Kornai rekao da je velik rizik tranzicijskih zemalja takozvana prerana država blagostanja. Uspoređujemo se sa Švedskom i Norveškom po udjelu države (i socijale) u BDP-u, a zaboravljamo da je udjel socijale u tim zemljama bio manji nego kod nas kad im je i BDP bio manji – zaključuje.

Šantić dodaje da će za razliku od 2008., kad je fiskalna politika pridonijela jačanju inflatornih pritiska, ove i iduće godine proces fiskalne konsolidacije djelovati antiinflatorno. To će, tvrdi, omogućiti veći manevarski prostor za HNB da se osim na rast cijena usredotoči na visinu kamatnih stopa te kretanje realnog efektivnog tečaja.

Santini nije uvjeren u to. Upozorava na to da lopticu nema završiti tko drugi osim ministra Linića, jer rast porezne presije u vrijeme gospodarskog pada znači rast jediničnih troškova proizvodnje. I to uz eksploziju nezaposlenosti. HNB nema manevarskog prostora: povećanje novčane mase prouzrokuje inflaciju, smanjenje daljnji gospodarski pad. U takvim škarama kuna jača umjesto da slabi i potakne atrofiran izvoz. Linićeva usmjerenost na državnu blagajnu u takvoj situaciji nije dio rješenja, nego dio problema.

Sve to opet potvrđuje Liderovu tezu kako je promašeno čišćenje zatečenog stanja bez cjelovite strategije i razumijevanja ukupne slike. Da, Linić mora raditi to što radi, ali nije sporno da to radi u najgore vrijeme. I bez koordinacije s ostalim vrstama politike.

Ako rezimiram, možemo ustvrditi da nam se istodobno događaju inflacija, deflacija, stagflacija, aglacija (globalni rast cijena hrane), recesija i depresija. Knjiški gledano, pomalo ponostaje naziva za zbirno stanje u kojemu Hrvatska osamljeno pluta više od 20 godina. Osim ako se ne sjetimo prekasnog priznanja bivšeg premijera Sanadera – da smo ‘u banani’. Bez ijednoga spasilačkog broda na obzoru. Osim možda fatamorgane.