Jesen bunta Posrnule članice EU pretvorene su u blagajne za vraćanje kredita

Kombiniranje i neodlučnost nekih europskih država, prije svega Njemačke, o načinima pomoći ekonomski ugroženim zemljama EU samo dolijevaju ulje na vatru. Nimalo ne pomažu državama u kojima je svaki četvrti ili peti nezaposlen, primanja sve niža, porezi sve veći… i rezovi neizdrživi.

Hladniji jesenski vjetrovi donijeli su i nove prijedloge proračuna u Europu, jednako, ako ne i hladnije, od vremena vani. Na papiru ledeno, ali zato na ulici vrlo toplo, štoviše gori. Masovni prosvjedi, štrajkovi i neredi poharali su Španjolsku, Portugal, Italiju, Grčku i Francusku, redom toplokrvne narode kratkog fitila jer kriza ne posustaje kao ni rezanja života kakav su do prije nekoliko godina građani tih zemalja poznavali. Grčka je usred još jedne sezone razbijanja i paljenja po Ateni donijela prijedlog novog proračuna, naravno obilježenog novim rezovima i štednjama, a ususret šestoj uzastopnoj godini recesije. Slijedom posjeta infamne ‘trojke’ kojom se već plaši djecu prije spavanja, ministar financija Yannis Stournaras počastio je uvažene goste s 11,5 milijardi eura rezova u sljedeće dvije godine, nitko zapravo ne zna kojih već po redu, a za bijesni je narod pripremljena bogata trpeza grozomornih brojki. Deficit namjeravaju spustiti na 4,2 posto sa 6,6 ove godine, nezaposlenost će rasti na 24,7 posto, ekonomija će zaroniti sasvim respektabilnih 3,8 posto, dug će usprkos otpisu dosegnuti 180 posto BDP-a.

Grke čeka još jedna užasna godina i strah od pretvaranja uličnog divljanja u ozbiljan prevrat sve je opravdaniji. Službenog očitovanja utjerivača iz EU, Europske središnje banke i Međunarodnoga monetarnog fonda još nema, ali informacije govore da nisu zadovoljni predočenim. Inače, analitičari smatraju većinu vladinih brojki preoptimističnima. Odstupanja ipak nema.

• Moramo se čvrsto držati kormila da ovaj teški zaokret uspije. To je jedini način da se grčka ekonomija vrati u pravi ciklus fiskalne stabilnosti i rasta – rekao je Stournaras.

Fiskalne stabilnosti možda, rasta teško. Sindikati su očekivano odgovorili prijetnjom novih štrajkova, međutim, ‘trojka’ nije pokazala znakove popuštanja na molbe premijera Antonisa Samrasa za labavljenje uzda.

Slična slika i u Španjolskoj i Portugalu, a u Francuskoj se tek počinje polako kuhati. Francuska se u novom proračunu priprema oporezovati vrlo bogate i donijeti najštedljiviji proračun u proteklih 30 godina. Deficit će na tri posto sljedeće godine s 4,5 ove, riznicu očekuje 30 milijardi eura više, ekonomiju anemični rast od 0,8 posto. Brojka je isto optimistična, stručnjaci su sumnjičav i ako su u pravu Francuska će imati ozbiljan problem jer se ‘kladi’ na tih 0,8 posto. Nezadovoljni su svi, bogati i poduzetnici zbog viših poreza, narod zbog fiskalnog pakta koji ih je u desecima tisuća izveo na ulice. Zasad se prosjećuje načelno, protiv pojma štednje ugrađenog u taj pakt, ali ako potježi sve nepopularnijeg predsjednika Francoise Hollandea ne daju rezultate, mogli bi postati znatno konkretniji. U korist mu ide čuvanje socijalnih izdavanja i izbjegavanje bolnih rezova kakve su prisiljeni raditi u drugim zemljama, ali čini se da to nije dovoljno.

Španjolci su napokon utvrdili koliko još novca treba njihovim bankama da izbjegnu propast, riječ je o relativno podnošljivih 60-ak milijardi eura, koliko je već dogovoreno s EU. Donijeli su i oni prijedlog proračuna definiranog rezovima i povećanjima poreza vrijednima 13 milijardi eura, ali i 5,6 posto većom potrošnjom zbog 34 posto većih izdataka za servisiranje dugova. Iako se službeni zahtjev za punim ‘bailoutom’ očekuje svaki čas, Njemačka je odjednom odlučila zakočiti stvar tvrdnjom da Španjolskoj pomoć ne treba. Ne tako davno su ih sa svih strana nutkali da uzmu europski novac što prije, sad je počelo kombiniranje prema kojem je bolje njih nekoliko predstaviti u paketu njemačkom Bundestagu nego ići s jednim po jednim zahtjevom za pomoć. Povrh svega, najbogatija regija Katalonija počela je rogorbiti sve glasnije tražeći nezavisnost. Kad se to ipak dogodi, a očito hoće, bit će zanimljivo vidjeti kako će premijer Mariano Rajoy ispregovarati tu pomoć s obzirom na to da već aktivna ulica gubi strpljenje. Najnovije naglašanje kaže da se traži elegantnije riješenje za španjolski ponos koje ne bi bilo klasično izvlačenje, nego kreditna pripomoć uz koju bi zemlja mogla ostati samostalno prisutna na tržištu kapitala.

Portugalska vlada je, za razliku od svojih kolega, pokazala nešto više smisla za populizam i političku kombinatoriku. Suočen s velikim prosjedima, premijer Pedro Passos Coelho odlučio je odustati od prvotno zamišljenog plana podizanja doprinosa za socijalno osiguranje s 11 na 18 posto. Kockanje s mjerama dogovorenima s Europskom komisijom na kraju se isplatilo, Komisija je prihvatila alternativni plan, koji nije službeno predstavljen javnosti, ali vjerojatno će se sastojati od zamjene dizanja doprinosa s višim porezima na dohodak, kapital i imovinu. Time je vjerojatno samo kupljeno vrijeme i viši porezi teško će se progurati. Naravno, i takvo simbolično prelijevanje iz šupljeg u prazno nije prošlo bez razočaranih komentara iz agencije za kreditni rejting Moody’s, sumnjičave prema mogućnosti Portugala da se uskoro vrati na tržišta kapitala zbog tog poteza.

To je ujedno i jedini scenarij u kojem je vlada odlučila reagirati ustupcima na prosvjede, svi ostali pojačavaju vatru ispod lonca koji vrije. Za sve njih sljedeća će godina biti opasnog življenja, rezanima nikad kraja, rezultatima ni traga. Jedno je sada sasvim jasno, sve su te zemlje pretvorene u kase čiju sudbinu određuje samo jedan jedini cilj – vraćanje kredita. Sve ostalo je zapravo sasvim nebitno, rast je zgodna poskočica, društvena pravda mit, socijalna država neukusna šala itd. Sve je podređeno nastavku zaduživanja uz, jasno, nesmetano vraćanje dugova, ništa drugo nije važno. I to kombiniranje i neodlučnost raznih europskih država, prije svega Njemačke, već je pomalo otužno. Te bi da se traži pomoć, te ne bi, pa bi netko drugi da ipak bude brzo, treći ne tako brzo, četvrti da se traži pomoć, ali drugačijeg tipa i tako unedogled. Koliko će to, pak, funkcionirati u državama gdje je svaki četvrti ili peti nezaposlen, primanja sve niža, porezi sve veći i recesija nemilosrdna, sasvim je drugi par rukava.