Premijer na učinku

Kad bi plaća državnih dužnosnika ovisila o realnom sektoru gospodarstva, sljedeće godine premijer bi svaki mjesec dobivao 1785 kuna manju plaću – 18.500 umjesto 20.285 kuna. Vađajući se sa sindikatima, Vlada nastoji uskladiti troškove kako bi ministar financija Slavko Linić mogao uravnotežiti proračun. Time ne uspijevamo stvoriti efikasnije okruženje.

Razlog tome sigurno je i debalans u plaćama između visokih državnih dužnosnika te javnih i državnih službenika u usporedbi sa zaposlenima u realnom sektoru. Otprilike, računa se da su prosječne neto plaće u realnom sektoru i do tisuću kuna manje nego onih zaposlenih u državnim i javnim službama te u državnim poduzećima.

Naime, prema podacima DZS-a za srpanj ove godine, prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama u Hrvatskoj u srpnju iznosila je 5424 kune, a prosječna mjesečna bruto plaća iznosila je 7794 kune. Stoga su taj prosjek podigle plaće onih koji žive na državnim jaslama.

Lider bi želio ponuditi nekoliko parametara koji bi se mogli uzeti u obzir prilikom valorizacije rada, od predsjednika Vlade pa do najniže pozicioniranih zaposlenika. Oni se uglavnom vrte oko BDP-a, industrijske proizvodnje, zaposlenosti, neuravnotežene bilance plaćanja, proračunskog deficita i prosječne plaće u realnom sektoru.

Tako ekonomski analitičar Ljubo Jurčić smatra da bi premijer i ministri trebali imati fiksni i varijabilni dio plaće u omjeru 50:50 posto, gdje bi varijabilni dio ovisio o tim parametrima. Prema njemu, BDP je najvažniji i on bi se trebao ponderirati s 40 posto varijabile, odnosno 20 posto ukupne plaće, s tim što bi još trebalo utvrditi koliko bi plaća rasla ili padala s rastom ili padom BDP-a. Primjerice, treba odrediti koliko bi pala plaća premijera ako BDP pada dva posto kvartalno. Rast BDP-a trebao bi biti cilj, jedan je od parametara koje su predložili predsjednik Uprave Zagorje Tehnobeton Miroslav Bunić i vlasnik poliklinike Svjetlost Nikica Gabrić.

Prosječna plaća i zaposlenost ponderirali bi se svaki po 15 posto, pa bi 30 posto varijabilnog dijela premijerove plaće ovisilo o tome za koliko raste ili pada prosječna plaća i zaposlenost u Hrvatskoj. Osim toga, Lider se zalaže za još ekstremniju varijantu, a to je da se uzme u obzir prosjek plaća u realnom sektoru jer objektivno treba uzeti u obzir da je u Hrvatskoj zaposleno oko 1,5 milijuna ljudi, a od tog broja u državnim, županijskim i općinskim tvrtkama radi oko 100 tisuća, a u javnoj upravi oko 300 tisuća. Dakle, 1,1 milijun ljudi radi u realnom sektoru od poljoprivrede do visokosofisticiranih djelatnosti. Njihove su prosječne neto plaće niže tisuću i više kuna u odnosu na javnu upravu.

Ipak, da je taj način izračuna plaća članova Vlade, a time i 300 tisuća zaposlenika u javnoj upravi kompliciraniji nego što se na prvi pogled da pomisli, pokazuje i predsjednik Uprave Erste investa Josip Glavaš, koji kaže da je kod nas ipak problem i u strukturi gospodarstva i zaposlenih u realnom sektoru. Naime, objašnjava, naš je problem niska baza realnog sektora, koji je najvećim dijelom još uvijek primaran i tehnološki zaostao, a i slabo obrazovana radna snaga nije u stanju pratiti svjetske trendove. To ipak treba uzeti u obzir kada se govori o plaćama zaposlenika u javnoj upravi jer to otvara dodatni prostor za korupciju.

Danas se premijerova plaća utvrđuje prema osnovici od 4630,14 kuna, koju je utvrdila vlada Jadranke Kosor u srpnju 2009. Ta osnovica množi se s koeficijentom složenosti 7,86, što iznosi 36.392,90 kuna, a s dodacima (staž) premijerova primanja penju se na 39.850 kuna (bruto), odnosno 20.285 kuna neto.

Preostala su dva parametra uravnotežena tekuća bilanca i državni proračun. Oni bi bili ponderirani s po 10 posto varijable i to su, prema Jurčiću, najmanje ponderirani parametri s obzirom na objektivne okolnosti koji utječu na njih. No Jurčić se također slaže da bi se u obzir trebao uzeti i realni sektor, koji hrani državu, te bi se morali prilagoditi okruženju, uz prihvaćanje Glavaševe primjedbe da se mora uzeti u obzir struktura gospodarstva i zaposlenih. Zbog svega je toga, barem u ovoj fazi, teško odrediti kako bi se valorizirala plaća visokih državnih dužnosnika.

Bitno je definirati strateške ciljeve za jednu godinu, kao i one za kraći ili dulji rok. Prednost takve valorizacije rada Vlade je u tome što može povećati odgovornost državnih dužnosnika, koji bi bili primorani ili reducirati svoje ciljeve ili zapeti da ih ostvare. Mana tog prijedloga mogla bi biti u određivanju objektivnih i subjektivnih razloga neispunjavanja cilja.

Ciljeve kao ključne parametre preferira i poduzetnik Nikica Gabrić, koji predlaže nešto drukčiju varijantu. Smatra da bi državni dužnosnici trebali imati plaću najmanje pet tisuća eura, a ovisno o tome hoće li ispuniti cilj mogu biti dodatno nagrađeni. Razlog visokoj plaći vidi u manjoj mogućnosti korupcije, ali s obzirom na to da je najviše prisutna na lokalnoj razini, smatra da i administraciju treba adekvatno platiti. Treba je vezati uz efikasnost, odnosno mjeriti joj se učinak, primjerice koliko se čeka dozvola. A da bi se on izmjerio, najprije treba definirati ciljeve.

Kad su pak u pitanju državni dužnosnici, njih također treba valorizirati kroz ciljeve, primjerice za koliko je povećan izvoz, i u skladu s tim dodatno ih honorirati. Gabrić vjeruje da bi se na taj način Vlada ponašala menadžerski te bi se plaće tako i krojile. To znači da bi ministri trebali odrediti ciljeve, a premijerova bi plaća ovisila o tome koliko su ciljeva njegovi ministri uspjeli ostvariti. Na taj način njegova plaća ovisila o sposobnosti ministara, pa bi premijeru bio interes okružiti se najposobnijim ljudima. Ovdje je riječ o cijeloj studiji. Naše ambicije nisu bile da odredimo parametre nego da političku i poslovnu zajednicu potaknemo da razmišljaju u tom smjeru, nudeći i neke svoje prijedloge koji se mogu dorađivati.