TOZ PENKALA Čim se upali stroj, stvaraju se gubici

Čim se upali stroj, stvaraju se gubici. Zastarjela tehnologija ključni je problem tvornice u kojoj kontrolni paket vlasništva drže Nizozemci, a kojom je stvarno ovladao Nenad Marković. Problem bi se lako riješio samo kad bi se pojavio investitor koji bi preuzeo lokaciju tvornice.

Marković, koji je kao odvjetnik za stupao TOZ u sudskim sporovima, u Nadzorni je odbor ušao u svibnju 2006. Burzovnim mešetarenjem bavio se kao hobijem i potkraj 2005. odlučio se, kako nam je rekao, upustiti u ‘projekt TOZ’, prvo kupnjom dionica na svoje ime, a onda preko svoje tvrtke Planidal ulaganja koja je danas drugi najveći dioničar kompanije s oko 18 i pol posto dionica.

Marković je i ključna osoba koja kadrovira u TOZ-u i njegovi su ljudi u Nadzornom odboru, a doveo je i aktualnog direktora, svog vršnjaka Tiho mira Lalića (39), inače ovlaštenog revizora. U Nadzornom odboru je Daliborka Planičević, također odvjetnica, bivša Markovićeva vježbenica i aktualna životna družica. Tu je i Markovićev kolega Dino Pinjo, također diplomirani pravnik, i Jure Zubak, koji je došao iz Triglav osiguranja.

U travnju 2011. dogodila se velika promjena u vlasničkoj strukturi TOZ-a kada je umjesto Industrogradnje nekretnine (Josip Galinec je imao 7,62 posto dionica) i Oportunitas ulaganja u vlasništvu Rikarda Fuchsa (sin bivšeg ministra obrazovanja Fuchs), koje je imalo 17,46 posto dionica, paket dionica u vrijednosti od 25 posto preuzela tvrtka Aglaia B.V. Landsmeer iz Amsterdama. O toj se tvrtki gotovo ništa ne može pronaći preko interneta, a i Marković je bio vrlo suzdržan u riječima, rekavši nam samo da je riječ o projektnoj tvrtki. Treći pojedinačno najveći dioničar je Audio sa 7,5 posto, TOZ Penkala ima oko 4,5 posto, a ostale dionice vode se putem skrbičkih računa.

Prvih deset dioničara drži oko 69 posto dionica, a ostatak međusobno dijeli oko 500 malih dioničara.

TOZ danas posluje stabilno, Uprava tvrtke također je stabilna od 2008. godine, a Markovićevi ljudi zajedno s njim rotiraju se unutar Nadzornog odbora i Uprave. Kriza je uzrokovala veliki pad prihoda i neto gubitak od oko 2,5 milijuna kuna 2009. godine. No, iako TOZ nije uspio vratiti prihode na razinu prije krize (2007.-41,5 milijuna kuna), uspio je povećati dobit. Samo u 2011. u odnosu na 2010. dobit je povećana 289 posto, s 366 tisuća kuna na 1,1 milijun kuna. Uspoređe radi, 2007. neto dobit je iznosila samo 92 tisuće kuna. Na kraju 2012. godine u TOZ-u očekuju još veću dobit, iako uz malo smanjene prihode (s 30,3 u 2011. na 29,5 milijuna kuna), ali to još uvijek nije dovoljno za kvalitetno financiranje poslovanja i obveza prema bankama, otvoren je Marković. U 2013. očekuje prihode od 34 milijuna kuna, a te projekcije temelj na dva velika izvozna naloga, od kojih je jedan vrijedan oko dva milijuna kuna za jednu nizozemsku tvrtku koja od TOZ-a kupuje pribor za crtanje i pisanje za vrtić i škole, i na temelju narudžbe iz Turske vrijedne četiri milijuna kuna.

Inače, TOZ je izvozno orijentirana tvrtka, koja je u 2011. od ukupne prodate čak 45 posto prihoda ostvarila na inozemnom tržištu. Najvažnija strana tržišta su mu Turska, BiH, Makedonija, Slovenija i Nizozemska. TOZ od 2006. nije bio u blokadi računa nijedan dan, ističe Marković, a svoje je obveze prema bankama smanjio oko 20 posto. Najveći je problem nedostatak obrtnoga kapitala i to zbog konzervativne politike banaka u plasiranju sredstava, navodi Marković, zbog čega je TOZ, umjesto da proizvodi racionalno i planski, pristižen na stihijsku proizvodnju i to kad ima sredstava za sirovine. To naravno dovodi do smanjenja rentabilnosti zbog prekovremenog rada, kašnjenja u isporukama i sl. Marković zbog aktualne situacije ne krivi banke jer smatra da bi država kroz HBOR trebala preuzeti aktivniju ulogu u financiranju gospodarstva. Naime, HBOR plasira novac isključivo preko poslovnih banaka, što znači da one preuzimaju odgovornost za naplatu tih kredita koji su im prerizični, a zarada na njima je mala, oko jedan posto na godinu. Zato bi HBOR trebao direktno kreditirati gospodarstvo što bi, smatra Marković, olakšalo financiranje i snizilo kamatne stope jer bi se napokon pojavila konkurencija na bankarskom tržištu.

Osim nedostatka obrtnoga kapitala i otežane naplate TOZ-u je najveći problem lokacija u zagrebačkoj Donjoj Kustošiji. Stoga bi se hitno morao preseliti iz Zagreba kako bi smanjio troškove proizvodnje. Naime, ionako radi samo s 30 posto kapaciteta u odnosu na prijateri TOZ (zastarjeli strojevi, manja proizvodnja), pa ispada da svaki put kad se upale strojevi radi s gubitkom.

Naime, najveća vrijednost TOZ-a je upravo u nekretninama, vrijednim 197 milijuna kuna, a riječ je o 61 tisuću metara kvadratnih zemljišta u Kustošiji, na kojem se može sagraditi 22 tisuće kvadrata poslovnih prostora. Zbog toga u kompaniji ne odustaju od najavljenih gradnje stambeno-poslovnog centra, za koji je usvojen urbanistički plan još 2009. Na mjestu današnje TOZ-ove tvornice sagradilo bi se više od 1000 stanova plus poslovno-stambeni neboder na 20 etaže te sportska dvorana i dječji vrtić. No zbog krize nisu se usudili ući u taj projekt, otkriva Marković, a i teško je naći investitora. Taj bi projekt, uvjereno je, bio spas za primarnu djelatnost TOZ-a jer bi se osigurao kapital za njen razvoj.

Iako su neki Markovića optuživali da mu je cilj domaći se TOZ-ovih nekretnina, on tvrdi da pod svaku cijenu želi očuvati redovno poslovanje brenda starijeg od 75 godina, što potvrđuje i stabilizacija poslovanja zadnjih godina te konstantno proširenje asortimana. Štoviše, cilj je, ističe, ostvariti rast prihoda za više od 10 posto u sljedeće četiri godine i to kroz rast prodaje i cijena u skladu s inflacijom. TOZ opterećuju i sudski sporovi s malim dioničarima, odnosno s oko 150 radnika koji ukupno imaju 18 posto dionica, a stekli su ih po povoljnijim uvjetima preko tadašnjeg programa ESOP kada je počela privatizacija TOZ-a. I dok Marković tvrdi da radnici te dionice nisu otplatili, predsjednik udruženja malih dioničara i umirovljeni radnik TOZ-a Ivan Skledar tvrdi da su ih uredno otkupili jer ime je oduzimano iz regresa, toplog obroka i prijevoza. Štoviše, Skledar tvrdi da ih je Marković prevario jer im je obećao da će skinuti založno pravo s dionica kako bi ih mogli slobodno prodati ako na Skupštini TOZ-a održanoj u siječnju 2010. daju glas za novi četverogodišnji mandat Upravi i NO-u na čelu s Markovićem. No, iako su glasovali za njega, Marković, tvrdi Skledar, nije odustao od tužbe protiv njih niti je skinuo založno pravo s dionica.

Od oko 800 zaposlenika 1993. godine, TOZ danas ima oko stotinjak zaposlenih. Prosječna plaća je 3300 kuna, dominira NKV, a prosjek godina je oko 50. Marković ističe da im treba tehnološka obnova i povećanje energetske učinkovitosti zbog visokih cijena struje, vode i plina te mlad i obrazovan tehnički kadar.

Ipak, TOZ-ovi proizvodi i danas su prepoznatljivi u čitavoj regiji i nemaju konkurenata u proizvodnom smislu u ovom dijelu Europe. Kao i drugima, prijetnja su im uvoznici iz Kine. Ipak, hrvatski kupci, napominje Marković, uvijek će radije kupiti TOZ-ove proizvode jer su mnogo kvalitetniji, a nisu bitno skuplji od uvoznih. Najveći kupci u Hrvatskoj su im Fokus, Konzum i Mercator.