i frustraciju. No kako bi to rekla poznata Carrie iz ‘Seksa i grada’, ‘I can’t help but wonder’ – kako je moguće da takvi komentari anonimaca uspijevaju narušiti integritet svake iole normalne osobe, treba li ih tretirati kao društveni lakmus–papir i, na kraju, šetaju li se zaista takvi ‘hejteri’ po svijetu, krije li se tolika zloča u trgovcima, profesorima, menadžerima, majkama i očevima iz susjedstva…
Nisam ja jedina koja se čudi izljevima mržnje u virtualnom svijetu i svoj toj truleži koju je razotkrila takozvana internetska demokracija. I ozbiljni izdavači, kulturni sociolozi te vrijedni znanstvenici pokušavaju dokučiti koliko je internetsko ‘hejterstvo’ (od engleskog ‘hater’ što znači mrzitelj) stvarna slika svijeta. Treba li vjerovati Oscaru Wildeu koji je rekao da je čovjek najmanje svoj kad govori licem u lice, a stavite li mu masku, kazat će istinu? Ili je možda pametnije tješiti se time da takva količina negativizma postoji samo i isključivo u virtualnom svijetu, jer je to jedino mjesto na kojem ljudi mogu govoriti bez ikakve odgovornosti i mogućnosti da će im proraditi savjest i da će im netko opaliti pljusk. Ili kako bi kazao jedan moj znanac, ondje je lako prodavati bureke (op. a., gluparije).
Prije nekoliko mjeseci Scientific American pozabavio se tim istim problemom i objavio tekst pod naslovom ‘Zašto su svi na internetu toliko ljuti’. Kako se pitaju, internetska agresivnost ne rješava nikakav problem, silina negativnih emocija iznesena u komentaru ne prazni, ne zadovoljava, nije zdrava i nije dobra, pa zašto smo onda, kvragu, toliko zli? Na stavljuju da bi se odgovor na to komplicirano pitanje mogao kriti u nekoliko čimbenika koji ljude čine ljudima, a internet internetom. Prvo, komentari su najčešće anonimni, pa kao što je i prije navedeno, nitko ne trpi posljedice neodgovornog i bezobraznog ponašanja. Nadalje, ljudi se distanciraju od objekta mržnje (bilo da je riječ o autoru nekog članka ili drugom komentatoru), ne umiju ga doživjeti kao ljudsko biće kako bi to činili u stvarnom svijetu. I treće, lakše je biti zao napisano nego u govoru. S druge strane, velika je razlika između stvarne komunikacije i komentiranja i u tome što se potonje ne događa u realnom vremenu, hejteri imaju prostor i vrijeme da izbace sve što im je na duši bez ikakvih ometanja, protuargumenta ili upadica sugovornika. Drugim riječima, nemaju potrebu stati i saslušati, već mogu mlatiti koliko ih volja.
A, brate, povoda za to imaju na svakom uglu. Udarati mogu po benignim tekstovima o tome kako je Severina krstila dijete (‘osobo male inteligencije, vrati se na ugao gdje ti je i mjesto i gdje ti ne treba pamet’), djevojčici s IQ–om većim od Einsteina (‘posrnut će i postati drolja’), o aktualnostima poput najveće zagrebačke plaće (‘J‘bem ti takvu, takvu… Ma nek‘ briše guzicu tim novcem! Bolje da donira negdje š‘pakl’) ili pak još jednom po kolumni Borisa Dežulovića (‘Ajd ti nama, Dežuloviću, kaži kako vi Srbijanci nas ‘nanjušite‘? Mi vas lako jer vam opanci smrde ko jarac prć itd., itd. Takav način ‘komunikacije‘, nesnosne rafalne paljbe kojom se skidaju svi sveći argumentirano i pristojno). Primjerice, The New York Times trendu negativnog komentiranja odlučio je doskočiti zapošljavanjem većeg broja moderatora, pa danas komentare svih korisnika pregledava troje stalno zaposlenih i desetero vanjskih suradnika.
