Na prvi pogled zvuči krajnje banalno, no kvaka je u tome što Ryan Newman, odvjetnik s određenim psihičkim problemima, umjesto psa, kako ga vidimo svi mi, susjedina kućnog ljubimca vidi kao odraslog, bradatog, sredovječnog muškarca u kostimu psa s kojim najnormalnije razgovara. Sama ideja nudi bogate mogućnosti, a scenaristi su ih obješene prihvatili i vješto iskoristili. Ni nakon dvije sezone nije sasvim jasno tko je tu zapravo lud, govori li Wilfred zaista ili je Ryan totalno poremećen te je li Wilfred proizvod njegove mračne podsvijesti, no na tom lajtmotivu, vješto vodenoj psihološkoj igri, izgrađen je niz respektabilnih štosa koje Elijah Wood (najpoznatiji kao Frodo iz ‘Gospodara prstenova’, što je i predmet sprdnje u jednoj epizodi) i Jason Gann sjajno nose.
Wilfred je sloboduman pas sklon travi, pivu, ženama, nestašću i sodomiziranju plišanog mede s kojim održava burnu vezu. S njim pak može komunicirati samo Wilfred, Ryanu je to samo igračka za djecu. Nemala količina neukusa, jednostavnost štosa i ambicija usmjeren na zabavu kod kritičara su izazvali podijeljena mišljenja, neki su oduševljeni, neki zgroženi, ali publika je Wilfreda prihvatila s odbranjem.
