NOVO 3U1 FACEFINITY ALL DAY FLAWLESS TEKUCI PUDER

postavlja uvjete. Iako točan model ‘iznajmljivanja’ autocesta nije poznat, okviri jesu: koncesija na 30 godina za više od tisuću kilometara autocesta kojima sada upravljaju HAC i HC, uz naknadu. O cijeni se zasad nagada, 2-2,5 milijardi eura, i to jednokratno. Financijski nam na ruku ide to da borba za dugoročnu kontrolu nad hrvatskim infrastrukturom cijenu može i povišiti. Međutim, konkurencija je može sniziti. Autoceste bi za neku naknadu nekomu ‘uvalili’ i Slovenci, i Srbi, i Crnogorci. Novac, očito, nije problem, ali sadržaj ugovora mogao bi biti. Nijedan ugovor o koncesiji u Hrvatskoj nije bez mrlje ili iznenadnih klauzula kakva je Strabagova.

Koncesije za 3-4 milijarde eura Konzultant Damir Novotny kaže kako je država ugovorom jamčila gustoću prometa ili fiksnu naknadu ako prometa nema, bez toga nijedna banka ne bi odobrila kredit za gradnju autocesta.

• Zašto naš konzorcij nije dobio posao gradnje crnogorske autoceste? Zato što nijedna banka nije htjela financirati cestu koja nema dovoljno prometa. No naša vlada uopće ne razumije što je koncesija. Da razumije, onda bi znala i to da autoceste ne može dati u koncesiju. One su se umjesto zaduživanjem mogle sagraditi ili JPP-om ili tako-zvanim modelom ‘build-operate-transfer’, koji je najčešći u infrastrukturi. To s autocestama miks je svega i svačega. U koncesiju se mogu dati prirodni resursi poput šuma ili mineralnih voda, to su učinile Austrija, Slovenija, Češka. Za eksploataciju drvene mase ili vode koncesionar plaća naknadu koja može biti i jednokratna, plaćena unaprijed, uvjetovana količinom. Sve treba biti točno ugovoreno i javno dostupno – objašnjava Novotny, ali kaže da je sav trud javol jer za sve što namjerava dati u koncesiju u najboljem scenariju država neće dobiti više od tri-četiri milijarde eura.

Ljubo Jurčić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta slaže se da gradnja autocesta nema veze s koncesijskim modelom. Strabagov zahtjev za naknadu štete pokazao je da je zapravo riječ o najobičnijem kreditu jer on ne upravlja povjerenom imovinom i ne zarađuje novac. Čim se suočio s padom prometa, za što je velikim dijelom sâm kriv, pružio je ruku prema državi.

Od tajnosti do nezakonitosti No s obzirom na zatečeno stanje Vlada nema previše opcija na stolu. Koncesije mogu biti prihvatljive, ali ne s dosadašnjom praksom skrivanja sadržaja. Na temelju čega je država krila od javnosti manje više sve koncesijske ugovore? Hrvoje Kačer sa splitskoga Pravnog fakulteta kaže da Hrvatska ima poseban Zakon o koncesijama koji je prema pravnoj snazi jači od propisa iste razine koji nisu specijalistički, nego opći, a pravnu sigurnost veoma remeti mnogo podzakonskih akata.

• Na tajnost dokumentacije u postupcima davanja koncesije primjenjuju se odredbe propisa kojim se uređuje javna nabava. Logično je da tijekom natječaja podaci budu zaštićeni radi izbjegavanja manipulacije, ali kad se ta opasnost otkloni, podaci bi morali biti dostupni gdje god je riječ o javnom dobru i javnom interesu. Javno dobro naziv je za svu imovinu u vlasništvu ili države ili jedinica lokalne i regionalne samouprave i tko god odlučuje o javnim dobrima, dužan je postupati kao dobar domaćin i odgovarati za to. Općenito, i ugovori koje sklapa država podliježu Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03, 77/119), koji sadržava čak i kaznene odredbe u slučaju kršenja tog prava. Međutim, mnogo je važnije da država, kad oglasava natječaj za koncesiju, može učiniti javnim što god hoće. Ako tako ne postupi, jasno je da je netko odlučio da nešto treba kriti, a to je ventil za moguće nezakonitosti. Točno je da su neki podaci povjerljivi, primjerice koja banka i kako stoji iza ponudača, ali češće će biti riječ o manipulaciji nego o stvarnoj tajnosti – tumači Kačer, dodajući da je krivnja u tome što zbog štetnih ugovora nitko nikad nije odgovarao.

Ne samo moralno-ekonomski nego i pravno gleđajući, nitko, pa ni država, ne bi smio bilo što prodati ili dati u koncesiju ako to nije koristan potez. Država ima ekipu stručnjaka i ne može se izvlačiti na ‘nismo znali’. Kačer upozorava na to da je priprema za koncesije nužna, a to podrazumijeva usporedbu svih pluseva i minusa sadašnjeg i budućeg stanja, uključujući sve neizravne učinke. Idealno bi bilo da i pregovore i provedbu nadzire netko neutralan, poput vijeća stručnjaka, no to je malo vjerojatno.

• Budući ugovor ima smisla samo ako ima čvrsta jamstva, a to ipak nije bankovno jamstvo, jer tko zna što će biti s bankom za deset ili dvadeset godina. Čvrsto je ili državno jamstvo ili hipoteka. Naime, nije problem u raskidu ugovora, nego u tome na čiju se štetu raskida. Ima mnogo primjera u kojima druga strana jedva dočeka takav raskid, kao što je bilo s Astaldijem, koji je dobio milijsku odštetu nakon što je izbačen iz ugovora o autocesti. Lijek za bezopasan raskid jest kvalitetna ugovorna odredba poput minimalne odštete. Ona se uvijek može postići i isplati se čak i uz nižu cijenu – uvjerava Kačer.

No Novotny je uvjeren da koncesije nemaju mnogo financijskog smisla. Previše uloženoga truda za malo novca. Isplativije bi bilo, tvrdi, dovršiti privatizaciju. Primjerice, samo za državni udjel u Ini, u kojoj Mađari ionako rade što hoće, država bi mogla dobiti koliko i za koncesiju nad autocestama, čak i više. S obzirom na to da Mađari nemaju toliko novca, kupac bi vjerojatno bio OMV, što bi i za kompaniju bilo bolje. Mogu se, zapravo moraju se, prodati i HEP, dijelovi bolničkoga i komunalnog sustava. To je već novac kojim se može ozbiljno pokrenuti gospodarstvo.

Opasna odluka Međutim, Jurčić se pita kakvu poruku šaljemo o sposobnosti upravljanja vlastitom imovinom: – Koji je uopće zadatak države ako ne zna ili ne želi upravljati vlastitim resursima? Politekonomski, to je opasna odluka koja ima i financijski odjek, jer cestarina koju ćemo prepustiti strancima da je ubire nemalo utječe na BDP zemlje. Dakle, čak ni makroekonomski nema logike da se odreknu cesta, šuma, vode ili nečega četvrtoga – kategoričan je Jurčić.

Nema sumnje da je Jurčić u pravu. No isto tako nema sumnje da je priča o koncesijama dio priče o spašavanju kreditnog retinga. Zadužena zemlja poput Hrvatske, u šapama kreditora, više uopće nema manevarskog prostora. Ukupni dugovi, a posebno HAC-a i HC-a, nabijali su upravo za vladavine HDZ-a. Te dvije državne tvrtke postale su lego kriminala koji se još raspeljava i utoliko je degustantnija njegova prijetnja referendumom o temi koncesija. No tradicionalno ravnodušni Hrvati ovog bi puta svoje stajalište ipak mogli izraziti glasnije nego dosad. S prođajom Croatia osiguranja i HPB-a i koncesijama na sve i svašta Hrvatska doista više neće imati čime upravljati. A za jedino moguće opravdanje takvog poteza – pokretanje dugoročnog trenda održivog rasta – u dosadašnjem iskustvu nema uporišta.