U povijesti mode ništa nije tako elegantno kao odjeća ukrašena čipkom. Obična se bijela bluza dodavanjem čipkastog ovratnika ili orukavlja može pretvoriti u odavanje počasti nekim davnim trendovima, a jednostavna čehovska haljina s njome odisati pravim viktorijanskim dražima. Stalno nastojanje da odjeća bude što atraktivnija odgovorno je za kreiranje najfinijih i skupih tkanina koje danas nazivamo klasičnom čipkom. Umjetnost izrade takvih tkanina pak ubraja se među najstarije zanate.
Prvi su koraci u izradi čipke bili napravljeni još u vrijeme faraona koji su se koristili lanenim platnom ukrašenim obojenim nitima raspoređenima u različite geometrijske motive. Stari su Grci i Rimljani na svoje toge također dodavali ornamentale izrađene od zlatnih ili raznobojskih niti. Prava se čipka, onakva kakvu je poznajemo danas, na modnu pozornicu popela tek potkraj 15. i početkom 16. stoljeća. U Flandriji su se zvali ‘kant’, što znači ‘granica’ ili ‘rub’. Čipkarstvo se kao zanat najprije razvilo u toj zemlji, a zatim u Italiji. Koliko je čipka bila cijenjena, dokazuje i dekret Karla V. kojim se čipka uvela u škole i samostane belgijskih pokrajina.
U renesans i prosvjetiteljstvu izrada čipke bila je većinom u domeni mode. Bila je savršena zamjena za vez jer je uz nju bilo lako transformirati odjeću tako da slijedi različite stilove. Za razliku od veza jedan se čipkasti materijal jednostavno mogao zamijeniti drugim. Čipkasti ovratnici i rukavi ušli su i u žensku i u mušku modu. Čipka se izrađivala dvjema osnovnim tehnikama: šivanjem iglom (na Sredozemlju, posebno u Veneciji) i prepletanjem niti batićem (u okolici Antwerpena, u Belgiji). Trgovina čipkom dosegla je vrhunac u 18. stoljeću.
