-
Stalno upozoravate na probleme koje imate u proizvodnji u Hrvatskoj i planirali ste seljenje u drugu zemlju. Kakva je sada situacija? Naš je glavni problem sirovina. Apsurdna je situacija da u poljoprivrednom kraju kao što je Slavonija ne možemo osigurati dovoljno zemlje za proizvodnju krumpira. Imamo dovoljnu potražnju i siguran plasman proizvoda, a ne možemo osigurati dovoljno sirovine. Proizvodimo robne marke i moramo imati jeftin proizvod jednako kao i naš konkurent iz Poljske, Mađarske ili Srbije jer to traže trgovci. S malim kooperativima to ne možemo postići na zadovoljavajući način jer oni ne posjeduju sustave za navodnjavanje, velike površine i tehnologiju. Ne možemo čekati da oni sve to naprave jer se stvari na tržištu odvijaju brzo. Veliki kombinirani nisu zainteresirani za proizvodnju krumpira jer dobivaju dobre poticaje za kukuruz i pšenicu. Apsurdno je to što mi želimo platiti 1500 do 2000 kuna po hektaru na godinu, a u isto vrijeme u mojoj okolici postoje ljudi koji koriste državnu zemlju za 300 do 400 kuna po hektaru, a pritom imaju milijun kuna neplaćenih obveza prema državi. Oni proizvode i uzgajaju isključivo poticaje. Nejasno je zašto država kojoj nedostaje novca u proračunu to dopušta. Zbog svega toga jedan dio proizvodnje krumpira iduće godine moramo organizirati u Mađarskoj i Srbiji.
-
Zašto ne možete dobiti zemlju u zakup ili koncesiju? Hoće li novi zakon o poljoprivrednom zemljištu riješiti taj problem? Važeći zakon to ne dopušta. Novi zakon i tim ministra Jakovine donose velike promjene i vjerujem da će se te nelogične stvari promijeniti. Mogu se poljoprivredne udruge buniti koliko god žele, ali jednostavno nisu u pravu. Ne može se hrvatska poljoprivreda zasnivati na obiteljskim gospodarstvima s jednim zaposlenim, a sadašnji zakon baš njima pogoduje i oni mogu dobiti zemlje koliko žele, a moja tvrtka sa 100 zaposlenih nema nijedan hektar u zakupu ili koncesiji. Novi zakon napokon će uvesti nekakav red, sigurno neće biti najpovredniji, ali će donijeti drugačije standarde. Sada ljudi uopće nisu zainteresirani za proizvodnju, nego samo za to da dobiju poticaje. U očekivanju pozitivnih promjena krenuo sam u investiciju u skladište krumpira u Donjem Miholjcu vrijedno 10 milijuna kuna računajući da ću moći doći do jednog dijela zemlje.
-
Unatoč recesiji zadnjih godina bilježite visoke stope rasta, kako će se nedostatak sirovine odraditi na taj tempo? Promijene se u društvu za nas događaju presporo. Lani smo rasli 27 posto u odnosu na razinu prihoda iz 2010. godine, a u prvih devet mjeseci ove godine imamo količinski rast od 31 posto i financijski od 25 posto u usporedbi s istim razdobljem lani. Ako ne uspijemo zadovoljiti potražnju na tržištu, netko drugi će ući na naše mjesto. Interesantno tržište koje nam se otvorilo je Mađarska, ali mi ne možemo proizvesti onoliko kolika je potražnja. Morali smo odbiti mađarski Tesco jer nemamo sirovine da možemo zadovoljiti njegove potrebe ili bismo morali odustati od 2-3 druga velika kupca za koje danas proizvodimo.
-
Kakvi su vam planovi nakon što niste uspjeli kupiti tvornicu u Čačku? Koliko krumpira planirate proizvoditi u Mađarskoj i Srbiji? U Mađarskoj ćemo ugovoriti proizvodnju na 50 hektara, a Srbiji na 50 do 100 hektara, što je manji dio od ukupno 350 hektara na kojima proizvodimo krumpir. Za iduću godinu treba nam 12,5 tisuća tona krumpira. Nadam se da ćemo 70 posto sirovine osigurati u Hrvatskoj, a ako se stvari ne promijene morat ćemo više proizvoditi u Mađarskoj i Srbiji. U Srbiji smo imali problema s izvozom zbog rigoroznih kontrola proizvoda koje se provode svaki put na svim proizvodima a ne svakih šest mjeseci, kao što je slučaj pri uvozu u Hrvatsku. Zatražili smo izmjenu nekih pravilnika i postoje naznake da će se to promijeniti. Željeli smo kupiti tvornicu čipsa u Čačku, ali problem je bio što nijedan objekt unutar tvorničkoga kruga nije imao građevinsku i uporabnu dozvolu.
-
Često ste se žalili na različite apsurdne koje doživljavaju poduzetnici u borbi s birokracijom. Mijenja li se išta? Država za biznis može učiniti nešto jako dobro, što ne košta ništa, samo da nas prestane kažnjavati zbog gluposti. Zašto poduzetnik ne bi imao priliku prvo biti opomenut, a drugi put kažnjen? Toliko je propisa da bi svaki inspektor, da doslovno primjenjuje što kažu zakoni i pravilnici, uvijek mogao naći prekršaj. Ako se država tako represivno nastavi postavljati prema gospodarstvu, poduzetnici će padati kao pokošeni. Razumijem da se za ozbiljne prekršaje ne smije gledati kroz prste, ali ima jako mnogo apsurdnih situacija. Na primjer, legalno navodnjavanje u Hrvatskoj nije moguće. Da biste mogli navodnjavati, morate dobiti koncesiju, zato država mora izraditi studiju opravdanosti davanja koncesije, a to nije učinila. Ako je nemoguće dobiti koncesiju, je li navodnjavanje zabranjeno ili nije? Kazna za nelegalno navodnjavanje je 300 tisuća kuna i gubitak poticaja. U Kanaanu su svi radnici godinama prijavljeni na punu plaću, a nedavno smo trebali platiti kaznu zato što je jedna radnica otišla na godišnji 14, a ne 15 dana nakon što je dobila rješenje. Mi se moramo baviti takvim stvarima umjesto tržištem, konkurencijom i kupcima. S druge strane, kako je moguće da postoji 40-ak milijardi kuna neplaćenih potraživanja i da nama Kerum ostane dužan 400 tisuća kuna i prebaci poslovanje na drugu tvrtku?
Danas bih prodavao Kanaan samo po cijeni trostruko većoj od realne
Hoćete li moći naplatiti dug od Keruma? Ako je pošten, hoćemo. Mi smo pokrenuli ovrhu, ali on je sudu poslao prigovor da te račune nema. Da živimo u organiziranom društvu, vjerojatno bi bilo drugačije. Ne možemo od velikih igrača dobiti zadužnicu, pa je opcija raditi ili ne raditi s njima. Ipak, većina trgovaca je korektna.
Primarno se bavite proizvodnjom robnih marki. Koliko udjela u prodaji drži vaš brend Kanaan i kakvi su daljnji strateški planovi? Brend Kanaan čini nam oko 30 posto proizvodnje. Sve što prodajemo u Makedoniji, BiH i Slovačkoj naš je brend, a u Hrvatskoj su robne marke. Radimo za sve trgovačke lance, osim Bille i Lidla, s kojim smo sada ponovno u kontaktu. Ne možemo prihvatiti nove poslove jer nemamo dovoljno kapaciteta. Strateški, ne planiramo mnogo jačati vlastiti brend, već izvoz, na koji nam sada otpada 34 posto ukupne prodaje. Planiramo zadržati udio na domaćem tržištu koliko to bude moguće i uvoditi nove artikle.
Kako se vaša konkurencija, prije svih Franck, nosi s problemima u proizvodnji? Franck nema vlastitu proizvodnju krumpira, već samo kooperante, a mi želimo imati 50 posto vlastite proizvodnje. Kanaan je u startu krenuo s robnim markama, što Franck isprva nije htio. Sada i Franck uz brend radi robne marke, iako među tim proizvodima nema bitne razlike. Uvažavam ga kao konkurenciju, mislim da je bolje da nam je konkurent on nego neki stranci.
Odbili ste ponude Lorenza i Intersnacka, razmišljate li sada o prodaji tvrtke ili nekom strateškom partnerstvu? Imao sam više ponuda da netko uđe u vlasništvo Kanaana. S Lorenzom se nisam dogovorio u vezi s cijenom, a Intersnack se nakon toga povukao. U Hrvatskoj nas ne zanimaju strateški partneri koji bi dobili udio u vlasništvu jer ne vidimo nikoga tko bi nam donio tehnologiju, tržište ili razvoj koji ne možemo sami ostvariti. Moj cilj je imati tvrtku nešto veće proizvodnje nego što je sada, ali primarno stabilnu. Nije realno, niti to želimo, da narastemo za pet puta. Rast ne znači samo rast prihoda i volumena, nego kvalitete u svakom dijelu poslovanja. To znači imati dovoljno obrtnoga kapitala, obrazovanih kadrova, kvalitetniji prostor itd. Mislim da je Intersnack pogriješio što nas nije kupio jer Chio danas prodaje zanemarive količine na ovom tržištu. Danas sam spremam na prodaju tvrtke, ali samo po nerelano visokoj cijeni.
Koja je to cijena? Triput veća od realne cijene, a postoje razni modeli kako se ona izračunava. No, tko zna što će biti za dvije-tri godine. Bitno je da se proizvodi u Hrvatskoj, zapošljavaju ljudi i izvozi umjesto da se uvozi.
Bili ste u politici četiri godine kao dogradonačelnik Donjeg Miholjca, kako to da niste uspjeli riješiti problem s poljoprivrednim zemljištem? Smatrao sam da ne bi bilo pošteno da sam sebi dodjeljujem zemlju. Sada čujem komentare: ‘Bio je glup što nije uzeo kada je bio u prilici.’ Da se vratim u to vrijeme, ponovno bih učinio isto iako nemam ni hektara u zakupu i koncesiji i širenje tvrtke je upitno zbog nedostatka zemlje. Nisam ni u jednoj stranki, u politiku sam ušao preko svoje poduzetničke liste, ali teško bih se vratio u tu sferu. Kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu, tisuće hektara u komadu daju se u koncesiju ili zakup za 300 kuna po hektaru na godinu, a susjedni hektar za 1500 kuna jer za podobne vrijede drugačija pravila. Da se neko sjeti ili usudi naplatiti zakup ili koncesiju za stotine tisuća hektara po realnoj cijeni, moglo bi se uložiti u navodnjavanje.
Jeste li razradili scenarije ulaska u Europsku uniju i izlaska iz Cefte? Koliko će vas to pogoditi? Dobra strana ulaska u Europsku uniju je to što će se smanjiti selektivnost u poštovanju zakona. Osim toga nama su fondovi EU dali vjetar u leđa. Aplicirali smo investiciju u novo skladište krumpira na fond IPARD, gdje očekujemo 2,7 milijuna kuna nepovratnih sredstava. Problem je što ne znamo što će biti s carinama za zemlje Cefte. U segmentu snacka govori se o carinama čak od 40 posto, što znači da bismo automatski izgubili to tržište. Ako se ne ispregovara ništa drugačije, moramo odmah otvoriti proizvodnju u Srbiji. No, ako mi netko tek u siječnju kaže kakva je situacija, to je prekasno. Argument da nam se otvara tržište od 500 milijuna ljudi u EU, jedanak je onome da se Dinamu otvara šansa da osvoji Ligu prvaka.
