PLANINC

Nisam uvela vožnju par-nepar, ukinula sam je!

Predsjednica Saveznoga izvršnog vijeća bila je od 1982. do 1986., kad jugoslavenska ekonomija dolazi pred zid: prezadužena je, rastu nelikvidnost, inflacija i nezaposlenost. Odlučila se na oštre rezove. Provodila je mjere koje se i danas, u malo izmijenjenom obliku, pokušavaju provesti u Europi, ali vlade danas nemaju hrabrost isprazniti trgovine ili ograničiti upotrebu benzina. Što se točno događalo, opisala je u memoarima koje je Profil izdao dvije godine nakon njezine smrti.

Žustre rasprave koje ne jenjavaju o najboljem riješenju ekonomske krize u Europi i Americi mnogima se, posebice mladima, mogu činiti ‘aktualnima’ i novima, ali usprkos navici ljudi da misle kako povijest počinje od njih, to nije točno. Možda je teško vjerovati, ali gotovo identični problemi kakvi danas more Hrvatsku i Europu morili su svojedobno i Jugoslaviju u prvoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća, a čast kormilarenja u tim turbulentnim vremenima imala je Milka Planinc. Program ekonomske stabilizacije koji je provodila, i tada kao i danas uz velike otpore, materijal je legendi na ovim prostorima, iako kod mladih generacija ta legenda polako blijedi. Šefica Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske i kasnije predsjednica Saveznoga izvršnog vijeća Jugoslavije, savezne vlade, umrla je, baš u listopadu, 2010., a dvije godine nakon njezine smrti u Hrvatskoj je njezine memoare izdalo Profil.

Umjesto naslova ‘Čisti računi željezne lady’, bolji bi naslov vjerojatno bio ‘slučajna političarka’, s obzirom na to da su je dvije iznimno teške političke uloge zapale gotovo neočekivano. Prema iskazima njezinih suvremenika, Milka je bila politički vješta i karakterno primjerna, ali joj je nedostajalo šireg, posebice ekonomskog iskustva i znanja za tako zahtjevnu ulogu (savezne premijerke). Osim toga, sudeći prema njezinim zapisima, bila je kompromisni izbor, rezultat dogovora različitih ideoloških i nacionalnih interesa. ‘Oni (Predsjedništvo SFRJ, op.a.) već mjesecima skupljaju prijedloge republika. Svi prijedlozi su im ‘na stolu’, ali nema suglasnosti ni za jednog od predloženih kandidata. Netko je, nisam pitala i ne znam tko, predložio mene i napokon imaju rješenje. Jer sve se republike slažu da budem ja’, piše Planinc.

Hrvatska ne samo da je već prošla situaciju vrlo sličnu danasnoj, nego se može pohvaliti prvom premijerom neke socijalističke vlade u povijesti i drugom premijerom u Europi, kao i iskustvom u surovom fiskalnom rezanju zbog prezaduženosti kakvo danas, u nešto drugačijem obliku i uz različiti intenzitet, provode vlade većine europskih zemalja. Pretekla ju je britanska premijerka Margaret Thatcher za tri godine, s kojom se ponašali i druga paralela, ona o ‘željeznoj lady’. Obje su, naime, provodile iznimno nepopularne i rigorozne ekonomske programe.

U političkom smislu, Milku Planinc obilježilo je nasljeđivanje mjesta predsjednice CK SKH nakon razbijanja hrvatskog proljeća 1971. i zatvaranja njegovih istaknutih sudionika, među kojima je bio i kasniji predsjednik samostalne Hrvatske Franjo Tudman. S ekonomske strane, sjećanje na ovim prostorima nije bilo ništa nježnije prema njoj, ostala je zapamćena kao premijerka od 1982. do 1986. kada je posrnuo jugoslavensku ekonomiju valjalo izvlačiti iz giba mjera sličnima onima protiv kojih danas Grci, Španjolci, Francuzi i niz drugih europskih naroda nerijetko vrlo nasilno protestiraju. Jugoslavija se tih godina našla na svojevrsnoj prekretnici kao zemlja sa socijalističkim, etnološkim konceptom upravljanja ekonomijom, ali otvorena zapadnim utjecajima, od kojih je tržišna privreda najistaknutiji proizvod. Prema njezinom vlastitom iskazu, još je 60-ih godina kasniji makedonski predsjednik Kiro Gligorov, tada sekretar za financije u saveznoj vladi, pokušao pokrenuti reformu jugoslavenske poljoprivrede u smjeru tržišnog funkcioniranja, ali bez pravog uspjeha. ‘Privredna reforma potaknula je neke promjene i suvremenija gledanja na ekonomiju. Bila je protiv voluntarizma, orijentirana prema tržišnoj proizvodnji. Dala je i odgovore na neka ključna pitanja, ali ne o bitnim promjenama u položaju radnika, o pravu da upravljaju viškom vrijednosti koji ostvaruju. Reforma u osnovi nije uspjela, nije provedena u životu’.

Ipak, iz često vrlo općenitih i kontekstualno nejasnih sjećanja Milke Planinc dade se iščitati kako je otvoreni struja unutar komunističke partije, skloni tržišnim pristupima, počela dobivati na snazi 60-ih godina, što se kasnije daleko više očitovalo tijekom mandata Milke Planinc u SIV-u. Na neki način, Milka Planinc bila je barjaktr tržišne, prokapitalističke koncepcije, naravno u datim okvirima i ograničenjima svoga doba.

Zanimljivo, MMF i Svjetska banka bili su prisutni čak i tada u formuliranju ekonomskih politika Jugoslavije, posebice u fazi stabilizacije. Upravo je dogovor s njima bio presudan za reprogramiranje dugova koje Jugoslavija nije u tom trenutku mogla otplaćivati. Mikulić je, tvrdi Planinc, bio jedan od pripadnika tvrde komunističke linije koja je svako spominjanje tržišta smatrao antikomunističkim i antisozialističkim. On je ujedno bio i nasljednik Milke Planinc, prethodnik Ante Markovića. ‘Čim sam ja otišla, Branko Mikulić porušio je sve što smo mi napravili. A trebalo je ići dalje – oslobađanje cijena, prema tržišnoj ekonomiji. On je to poništo i mimo Ustava donosio mjere, još gore nego one koje sam ja morala radi nafte’.

Teza prema kojoj se ponašala uvjetno rečeno kapitalistička linija temeljila se na uvjerenju da je jugoslavenska ekonomija istrošila centralistički model koji je u datim okolnostima dao neke rezultate, te da je došla do faze u kojoj treba više slobode kako bi se dalje mogla razvijati. O tome Planinc piše: ‘Pojednostavljeno rečeno, suprotstavile su se dvije različite ocjene. Jedna da je postojeći centralistički etatistički sustav upravljanja ekonomijom potrošen i postao kočnica daljnjeg razvoja pri vrednosti i samoupravljanju. Sustav zasnovan na administrativnom upravljanju stvara teškoće, pa i krize radnim organizacijama koje su se razvile do razine osposobljenosti za brži napredak na domaćem i vanjskom tržištu’. Nezadovoljstvo koje je situacijom raslo bilo je plodno tlo za pre-takanje frustracija u nacionalističku arenu, gdje su se onda sukobljavale republike. Dodatni problem bile su i velike fluktuacije kadra u najvišim sferama, odlasci ljudi taman kada bi pohvalili konce situacije.

Uza sve te nedostatke vlada Milke Planinc odlučno se opredijelila za provođenje reformi kako ih je zacrtala takozvana Kraigherova komisija, nazvana prema članu Predsjedništva SFRJ Sergeju Kraigheru, u čijem je radu sudjelovala i Planinc. U ruke dobiva zemlju koja je prezadužena (tadašnjih 22 milijarde dolara za cijelu Jugoslaviju današnjoj Hrvatskoj je tek iznos napojnice), koja ne proizvodi dovoljno za otplatu kredita i koja pati od velike nelikvidnosti. Većina relevantnih ekonomskih indeksa bila je negativna, ekonomija je bila u padu. Država nije mogla plaćati ni uvoz, ni kredite, a velik rast cijena nafte situaciju je pogoršao. Slavni ‘par-nepar’ uveden zbog potrebe ograničenja potrošnje benzina, objašnjava Planinc, nije uvela ona, već vlada Veselina Đuranovića, ali zahvaljujući novinarima povijest je zapamtila da je Planinc kriva za vožnju prema tom sustavu. Naprotiv, upravo je njezina vlada ukinula ‘par-nepar’ i uvela nešto prihvatljiviji model bonova. To razdoblje pamti se i po ograničenju uvoza, zbog čega su nastajale nestašice osnovnih proizvoda poput kave, ulja i deterdženta, ali Planinc uvjerava da je unutar njezinog mandata preokrenut negativni ekonomski trend i prilaže izvadak iz Statističkoga godišnjaka SFRJ 1987. i Hrvatske 1987.-1988. U njemu je vidljiva promjena iz pada u rast i mnogi će danas priznati da su tako rigorozne mjere uspjele u svom osnovnom naumu, stabilizaciji financija i deviznih rezervi tadašnje države.

Knjiga je u velikoj mjeri pisana literarno nevješto, doslovno kao slijed sjećanja, ali usprkos tome njena vrijednost je velika jer razbija mnoge paušalne i lažne ocjene tog vremena. Njezini memoari podsjećaju na neke zaboravljene činjenice, poput toga da su Hrvati imali iznimno važne uloge u saveznim tijelima u kojima su se vrlo jasno borili za nacionalni interes, kao i da je Jugoslavija bila daleko otvorena država nego je danas popularno prikazivati. O tržišnim načelima, u okvirima mogućeg, počela je razmišljati još 60-ih, neke je stvari u tom smislu i realizirala, surađivala je na kreiranju ekonomskih politika s MMF-om i Svjetskom bankom te provodila mjere koje se i danas, u nešto izmijenjenom obliku, pokušavaju provesti u Europi. Isprazniti trgovine ili ograničiti upotrebu benzina vlade danas nemaju hrabrosti, radije se zadužuju u beskonačnost.