Postupno jenjava paušalna ocjena da je ‘JPP uvijek skuplji od tradicionalnog modela’. Imperativ je provedba analize u pripremi javne investicije.
Rezultati su investiranja bez složene i stručne analize maksimizacija VTR-ova, ugradnja loših materijala, neracionalno zaduživanje, neefikasna isporuka i preferencija postojećih generacija korisnika javnih usluga na teret budućih generacija.
Više isplati kupovati uslugu držanja javne građevine u raspoloživom stanju od privatnog investitora prenoseći tako određene rizike na njega. Taj drugi poznat je kao model javno-privatnog partnerstva (JPP). Pri spomenu JPP-a stručnjaci ne misle primarno na model isporuke javne građevine, već na analitički postupak u sklopu kojega se ocjenjuje koji model donosi veće uštede poreznim obveznicima. U tom smislu i novi Zakon o javno-privatnom partnerstvu ne preferira model JPP-a u odnosu na tradicionalni (proračunski), već analitiku, postupak kvantifikacije – koristi koje bi imali porezni obveznici od odabranog modela.
Nedavno je završio ciklus predstavljanja modela JPP-a u organizaciji Agencije za javno-privatno partnerstvo i Centra za praćenje energetskog sektora i investicija. Sudjelovali su uglavnom predstavnici lokalnog javnog i privatnog sektora. Može se uočiti bitna razlika u percepciji JPP-a u odnosu na slična predstavljanja otkrivena nekoliko godina. Na lokalnoj razini više nema ‘političkih’ pitanja. Riječ je redom o stručnim pitanjima: kako što brže i efikasnije pripremiti javnu investiciju, kako utvrditi koji je model bolji za porezne obveznike. Najviše veseli spoznaja da postupno jenjava paušalna ocjena da je ‘JPP uvijek skuplji od tradicionalnog modela’ te da se počinje uvažavati pristup u sklopu kojega je imperativ provedba složene i stručne analize u pripremu pripreme i provedbe javne investicije.
