PREPAKIRANJE nolazi val brzinskin priprema zaprodaju uarozenih tvrtki

Repakiranje je, doslovno rečeno, prilagođavanje vrste i veličine pakiranja zahtjevima trgovine na malo. Pritom se najčešće misli na pretvaranje velikih pakiranja u mala. Ta trgovacka definicija dobiva, međutim, sasvim drukčiji prizvuk kad termin ‘prepakiranje’ upotrebljavaju financijski, bankari i stručnjaci za restrukturiranje kompanija. Bit ostaje ista: prilagoditi vrstu i veličinu robe, u ovom slučaju tvrtke, zahtjevima kupaca. ‘Prepakiranje’ je tako pojava kojoj bi uskoro mogli često svjedočiti u korporativnom životu Hrvatske. Koliko će se ‘prepakirane’ tvrtke kupovati, ovisi će o mnogo faktora, ponajprije o atraktivnosti sadržaja u novom pakiranju i, naravno, cijeni.

Vlasničke promjene očekivana su posljedica primjene Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koji predviđa da vjerovnici svoja potraživanja u postupku predstečajne nagodbe mogu (pokušati) namiriti pretvaranjem u vlasnički udio. Od većih kandidata koje bi vjerovnici trebali ‘prepakirati’ nameću se primjeri poput Gredelja i Diokija (koji su pobjegli u stečaj prema starom zakonu) te mnogih manjih i srednjih tvrtki koje će se, ako se novi zakon bude strogo primjenjivao, naći u predstečajnim nagodbama.

Od 70 tisuća poduzeća trebalo bi, smatra ekonomski analitičar Damir Novotny, odmah likvidirati 60 tisuća, a i za ostatak od 10 tisuća pitanje je ima li dovoljno stečajne mase, pa bi moglo ostati stotinjak poduzeća koja bi se mogla uspješno restrukturirati.

Praksa preuzimanja potraživanja u vlasnički udjel uobičajena je i u razvijenim zemljama, npr. u Austriji je RBA 50-postotni vlasnik Strabaga. Bojim se da kod nas banke neće imati entuzijazma da preuzimaju udjele jer nemaju toliko kapitala. Ako bi to bilo masovno, a hoće, banke će brzo ostati bez kapitala unatoč tome što im to ne ulazi u jamstveni kapital. Problem je i to što one žele ući samo u perspektivna poduzeća, tako da će, vjerojatnije, država biti aktivnija u tim postupcima pretvaranjem poreznog duga u vlasništvo. Badel 1862 dobar je primjer, no glavno je pitanje ima li država administrativnih kapaciteta da upravlja tolikim poduzećima – kaže Novotny.

U Austriji postoji zaseban holding koji upravlja takvim poduzećima, a u Hrvatskoj je sve na Državnom uredu za upravljanje državnim imovinom i istoimenoj agenciji (AUDIO), koji nisu dovoljni za posao koji podrazumijeva aktivno upravljanje s mnogo tvrtki.

Nešto slično očekivanome valu ‘ulaska u kapital’ dogodilo se prije desetak godina kad je masa hotelskih poduzeća završila u bankarskim rukama. Neka od njih još su u njihovu vlasništvu (Zagrebačka banka još je vlasnica Istraturista), iz čega je očito da je to proces koji se rješava polako.

Novim zakonom, dakle, stvara se zakonski okvir koji omogućuje da vjerovnici lakše ulaze u vlasničku strukturu dužnika. Budući da nije riječ o strateškim investitorima, novi suvlasnici nastojat će brzo restrukturirati tvrtke da bi što prije našli kupca na tržištu i izašli iz vlasničke strukture.

Mnoge bi se tvrtke stoga mogle naći u pripremi za prodaju, koja podrazumijeva temeljito sređivanje i zadržavanje samo zdrave jezgre. Takvo restrukturiranje ne znači samo rezanje troškova, na što se restrukturiranje kod nas često svodi, nego promjenu cijeloga poslovnog modela, proizvodnog portfelja i sl. Teško je procijeniti kako će sve to funkcionirati u praksi, ali moramo biti svjesni da postoji realna mogućnost da se sve pretvori u noćnu moru i dužnika i vjerovnika – kaže Boris Teški, vlasnik konzultantske tvrtke Instar.

Realno, dobavljačima kojima posao dužnika nije temeljni biznis nije atraktivno ulaziti u njihovu vlasničku strukturu. Priču dodatno komplicira to što će se u istoj tvrtki često naći više vjerovnika, tj. novih suvlasnika. Vjerovnicima će još manje zanimljive biti priče u kojima bi pretvaranjem potraživanja u kapital dobili manjinske ili zanemarive udjele. Vjerovnici se moraju dogovoriti tko će biti glavni, kako će voditi tvrtku i kako će na kraju izazivati iz cijele priče. To zahtijeva mnogo suradnje i koordinacije. Potencijalna je opasnost za buduće manjinske vlasnike da ostanu ‘zaključeni’ u vlasničkoj strukturi dužničkih dužnika. Primjerice, u tvrtki u kojoj je jedan vjerovnik dobio većinski udio onaj tko je stekao manjinski možda će poželjeti izazivati iz vlasništva, ali nitko neće željeti kupiti njegov udio – kaže Andrej Grubišić, financijski stručnjak koji se bavi restrukturiranjem kompanija te spajanjima i preuzimanjima.

Osim toga u bilancama tvrtki najčešće je više banaka, što dodatno komplicira situaciju, pa je moguća i pojava ‘trgovine udjelima’ između banaka. Neka banka može htjeti aktivirati i hipoteku, druge ne (kao što u slučaju Peveca Raiffeisen banka dugo nije željela pristati na ulazak u vlasništvo trgovačkih centara).

Zajednički je nazivnik svim novim suvlasnicima to da, gotovo u pravilu, nisu htjeli biti ondje gdje su se sada našli. Možda nekomu odgovara što je stekao vlasnički udio u dužničkom poslovnom partneru jer u tome vidi ekonomski i strateški interes, no najčešće je riječ o bankama, koje po definiciji izbjegavaju takve situacije, zatim državi, kojoj još samo treba da se brine za upravljanje stotinama kompanija, te dobavljačima, koji bi samo htjeli novac za isporučenu robu ili usluge.

U svakom slučaju, pretpostavlja se da će većina novih suvlasnika htjeti prodati tvrtku koju je ‘stekla’ novim zakonom. Za to će pak trebati dobro preložiti stvari. Nije dovoljno samo ‘ušminkati’ brojke. Budući da je riječ o tvrtkama koje su na korak do stečaja, očito im treba temeljito restrukturiranje i novi će se suvlasnici morati ozbiljno pozabaviti njihovim biznisom – kaže Grubišić.

U teoriji, korporativno restrukturiranje sastoji se od mnogo aktivnosti kao što je restrukturiranje portfelja, financijsko te organizacijsko restrukturiranje. U posljednje vrijeme u kontekstu korporativnog restrukturiranja sve su češći slučajevi sužavanja asortimana i fokusiranja samo na isplativim proizvodima.

Restrukturiranje portfelja odnosi se na prenamjenu tvrtkine imovine i postupni izlazak iz dijelova poslovanja koji nisu njezin temeljni biznis. U organizacijskom restrukturiranju fokus je na promjeni internih modela korporativnog upravljanja, a financijsko restrukturiranje odnosi se na promjene u strukturi kapitala, refinanciranje dugova itd. Rezultat ukupnog restrukturiranja ovisi o uspjehu svih tih triju dijelova.

Zanimljivo je da su gotovo sve banke, kao aktivne sudionice tog procesa, u novije vrijeme osnovale posebne odjele koji se bave poslovima restrukturiranja, financijskog savjetovanja i savjetovanja pri spajanju i preuzimanju, procjenjivanjem vrijednosti društava itd., što pokazuje da su sve svjesnije problema s kojima su suočene. Ako ih ministar financija Slavko Linić još uvijeri da masovnije ulaze u vlasničku strukturu dužnika, mogle bi dobiti mnogo novih poslova i odgovornosti.

Konačni rezultat restrukturiranja tih financijski posrnulih kompanija bit će drukčiji obujam i struktura pakiranja. Dolazak do zadovoljavajućeg rješenja, što bi za vjerovnike u pravilu bila dobra prodaja, bit će iznimno zahtjevan za sve uključene strane. No da je početni poslovni model funkcionirao, dužnici se vjerojatno ne bi našli u situaciji u kojoj su danas. Problem je što se situacija u potražnji, kad je riječ o spajanjima i preuzimanjima, nije nimalo popravila. Interesa je relativno malo i za dobre i perspektivne tvrtke, a kamoli za one pred stečajem. Olakotna okolnost za njihov opstanak može biti jedino to što bi vjerovnici još manje dobili rasprodajom imovine u stečaju, odnosno u situaciju likvidacije dužnika. Kako bilo, dok se tvrtka koju su preuzeli vjerovnici ne proda na tržištu, oni njome moraju upravljati i donositi poslovne odluke, svakodnevne i strateške.

Stajalište je većine kompanija da njihov običaj nije preuzimati tvrtke koje im duguju novac. To vrijedi u normalnim okolnostima. No 2012. nije ‘obična’ godina u odnosu na 2007., stoga bi takve neobičajene stvari mogle postati gotovo svakodnevne. A posebno će se to odnositi na još ‘neobičniju’ 2013.