Stari menadžeri znaju s inflacijom. Zadržite ih u poduzeću!

Unistiavanje izvoznika tečajem bilo je gadno uz inflaciju od dva posto. Uz ovako visok rast troškova izvoz će se u godinu-dvije potpuno urušiti. Zato se ne smije bagatelizirati opasnost od rasta cijena.

Najnoviji statistički izvještaj da je inflacija u Hrvatskoj ubrzala na pet posto na godinu mogao bi biti važan argument u prilog starijim menadžerima. Oni imaju iskustva o tome kako poslovati u uvjetima inflacije i hiperinflacije, koja je na ovim prostorima divljala sve do 1993. Svi koji su u biznis ulazili posljednjih 19 godina zapravo nemaju praktičnoga znanja o tome kako voditi tvrtku i njezine financije u uvjetima u kojima treba u obzir uzeti svu slojevitost i folklor većeg rasta cijena.

Koliko god neki pokušavali umanjiti opasnost od buđenja inflacije, mudri poduzetnici, menadžeri, ali i potrošači, naviknuti na to da se loše prognoze ostvaruju, a dobre ne, ugradit će u svoja očekivanja i opasnost od nastavka rasta cijena.

Jasno je da je sadašnja inflacija uglavnom posljedica rasta cijena hrane i energije. Međutim, pogrešno je misliti da će sve druge proizvode, kojima su prehrambeni proizvodi i energija znatni troškovni inputi, zadržati ili spuštati cijene zato što za njihove prerađevine pada potražnja.

Gotovo je s fazom u kojoj su proizvođači raznih finalnih proizvoda unutarnjim uštedama amortizirali inflaciju. U ovoj fazi, uz postroživanje financijske discipline, najslabiji u branši bankrotirat će i nestati s tržišta. Oni jači moći će zadovoljiti manju potražnju, ali morat će dizati cijene svojih proizvoda. Inače će i oni propasti. Stižu signali da se u pojedinim branšama glavni igrači potajno (da ih Olgica Spevec ne čuje) dogovaraju o podizanju cijena.

Svjedoci inflacije u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća sigurno će se sjetiti i sintagme ‘psihološka inflacija’. Teorija iz tog vremena kaže da se inflacija može držati pod kontrolom dok ne prijeđe sedam posto na godinu. U toj zoni počinju mikroekonomske odluke da se preduhitri budući rast cijena. Pa proizvođači ili pružatelji usluga, i ako nemaju velik troškovni pritisak, unaprijed ugrade očekivani rast inflacije. Tako nastaje indeksacija cijena, odnosno spirala inflacije. Do sada su se tvrtke vodile logikom: spustiš cijene, možda povećaš prodaju. To više ne igra. Sad će se ići hazardski: digni cijene, smanji prodaju, ali ćeš bar imati niže troškove.

Jedna od lekcija naučenih prije četvrt stoljeća odnosi se i na poreznu stranu inflacije. Inflacija je prikriveni oblik oporezivanja. Uz ostale neizmijenjene uvjete, ona u kratkom roku jače puni državnu blagajnu. Budući da cijene rastu, a mirovine se ne usklađuju s inflacijom, proračun se bolje puni nego što se prazni. Oni kojima se plaća iz proračuna uvijek dobiju realno manje. Opasnost je što je, ako se inflacija otme kontroli i prijeđe u dvoznamenastu, šteta i za državne financije veća od kratkoročne koristi.

Inflacija od pet posto relativizira i višine kamatnih stopa. Kakva je motivacija štedišta da dobiju kamate na oročenje na godinu dana od pet posto kad će kupovna snaga jednake količine novca za godinu dana biti jednaka ili manja? A ako se podignu kamate na štednju, moraju se i na odobrene kredite. Što je dodatna propast za industriju. Već se sad poduzetnici žale da im banke naplaćuju kredite prema kamatama od osam posto, a inozemni konkurenti svoju proizvodnju financiraju iz izvora sredstava koji stoje dva posto.

Možda bi jedina pozitivna strana obezveđivanja kune bila veća sklonost potrošnji, što bi ublažilo aktualno suzdržavanje od trošenja čak i onih koji imaju novca, ali ga čuvaju za crne dane. Tu, međutim, opet ima jedan ‘ali’. Takvi građani još će više štedjeti u devizama.

Tu se dolazi na najeksplozivniji dio buđenja inflacije. Tečaj kune posljednjih se devetnaest godina držao fiksnim zahvaljujući i niskoj domaćoj inflaciji. Ako domaće cijene rastu pet posto, pritisak na promjenu tečaja sve je jači. Uništavanje izvoznika tečajem bilo je gadno uz inflaciju od dva posto na godinu. Uz ovako visok rast troškova hrvatski će se izvoz u godinu-dvije potpuno urušiti. Zato nikako nije dobro bagatelizirati opasnost od rasta cijena.

Bojim se da će stari lišći koji su znali trgovati u vrijeme inflacije ubuduće biti dragocjeni mladim generacijama poduzetnika. To vrijedi i za novinare. Mi koji smo godinama mjesečne norme u tadašnjim redakcijama ispunjavali tekstovima o rastu cijena imamo konkurentske prednosti pred mladim kolegama. Nismo zbog toga sretni, ali kad se trendovi već ponavljaju…