Dobna diskriminacija u Hrvatskoj počinje već oko 45. godine za profesionalne i voditeljske pozicije, a oko 50. za direktorske. Osobama starijima od 50 godina, a pogotovo onima iznad 55, vrlo je teško zaposliti se. Međutim, produljenje životnog i radnog vijeka prisilit će i poslodavce da više pozornosti posvete učinkovitu iskorištavanju iskustva starijih zaposlenika.
U zemlji u kojoj je prosječna dob umirovljenika 51 godina imati deset godina više i raditi prava je rijetkost. Za pravo, sva je prilika da će prosječni građanin, ako na ulici ugleda čovjeka od šezdeset ili više godina u finom odijelu, pomisliti da ide na pogreb. Da taj ‘starac’ možda ide na poslovni sastanak, rijetkima će pasti na pamet.
Ipak, u Hrvatskoj ima ljudi koji su itekako aktivni u poslovnom svijetu unatoč tome što su bliže osamdesetomu rođendanu negoli sedamdesetomu. Izvrstan je primjer Andelko Leko, najstariji među aktivnim predsjednicima uprave u većim hrvatskim kompanijama. Dogodine će mu biti osamdeset godina, ali još je na čelu hotelske kompanije HUP Zagreb. Što misli o tome da je najstariji predsjednik uprave, nismo mogli doznati jer je bio – na putu.
Daleko od toga da je on jedini stariji čovjek aktivan u biznisu. Direktor dvadeset prve najveće kompanije u Hrvatskoj, mljevene industrije Vindija, također je već u godinama u kojima je većina njegovih vršnjaka odavno u mirovini. Dragutin Drku punih je 75 godina i još uspješno vodi kompaniju.
Među poslovnjacima, doduše, vlada trend da u starijoj dobi iz aktivnih funkcija u upravi prelaze u nadzorne odbore. Iako, ako je suditi prema nekoliko poznatijih primjera, to uopće ne znači da i dalje ne drže sve konce u rukama. Vitalni – sva trojica u sedamdeset osmoj – Milan Artuković u.
