Kad počinje život – začećem ili rođenjem, pitanje je koje je pri donošenju novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji u hrvatskoj javnosti izazvalo verbalni rat između liberala i konzervativaca na političkoj sceni te žestoku osudu Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica. No nisu samo medicinski potpomognuta oplodnja, eutanazija, abortus te eksperimenti s embrijom medicinske metode kojima se zadire u izvornost života i tradicionalnih moralnih vrijednosti. Mnogo je inovacija kojima biotehnologija obogaćuje svijet, poput genetičkih istraživanja, kloniranja, nove, ubitačne vrste bakterija i virusa… Fizika i kemija ‘skuhale’ su kemijsko i nuklearno oružje… U posljednje vrijeme sučeni smo ne samo s ugroženostiću čovjekove prirodne originalnosti nego i okoliša te bioraznolikosti. Ali davno prije nego što su mase djelomično postale svjesne da im netko u nekom od suvremenih svjetskih laboratorija uzima ‘biološku mjeru’ i sprema čip kojim će im uskoro kontrolirati misli i djela Fritz Jahr 1927. otkrio je bioetiku, znanstveno-filosofsko-religiozni mehanizam kojim bi se uznemiravala znanost držala u moralno prihvatljivim okvirima.
Kad je 40 godina poslije američki liječnik Van Rensselaer Potter bioetičar dao važnije značenje, bioetičari su već imali posla koliko i vatrogasci u ljetnim mjesecima na hrvatskoj obali. Bioetičko mišljenje bilo je nužno čuti ne samo u medicini nego i u ostalim životnim područjima, od politike, preko ekonomije do ekologije. Do danas ništa se nije promijenilo, nego se, gledano sa stajališta tradicije, drašćno pogoršalo.
Gdje je granica čovjekove moći kojom nezaustavljivo mijenja izvornost života na Zemlji i prijeti samouništenjem, pitanje je na koje znanstvena znatiželja pokušava odgovoriti iznova stvarajući uvjete za izvođenje još ekstremnijih pokusa nad ljudskim tijelom i životom ili, pjesnički rečeno, sudbinom. Moglo bi se reći, ako je psihologija obilježila 20. stoljeće kao čista savjesti suvremenog čovjeka, 21. stoljeće obilježit će bioetika. Uz to bi zorno mogla biti potvrđena i dugo-vječno dobrodruža filozofska hipoteza da je čovjek isključivo odgovoran za ono što jest i nije, pa se i filozofija, htjela ili ne, nakon više od dvije tisuće godina može svrstati u znanstvene discipline.
U vrijeme kad je bioetika postala nezaobilazna u znanstvenim krugovima na tu temu oglasio se početkom 1995. i papa Ivan Pavao II. u enciklici ‘Evangelium vitae’, odnosno ‘Evangelju života’, koja se bavi pitanjem života i smrti i koja ne odobrava sudjelovanje čovjeka u ta dva čina. Upozorio je da suvremeno društvo ima moć kojom može uništiti život na Zemlji. Papina enciklika bila je poticanje etičke savjesti čovjeka i odgovornosti prema vlastitom i ukupnom životu.
No što kažu znanstvenici bioetičari o bioetički i njezinoj temeljnoj ulozi u odnosu na znanost i politiku?
- Bioetiku nije lako definirati i bioetičari nemaju jednoglasno stajalište o tome. Lakše je stoga govoriti o tome kako se bioetika percipira, odnosno kakva bi trebala biti. U američkom kulturnom i znanstvenom krugu bioetika se uglavnom shvaća kao ‘nova medicinska etika’, dakle disciplina koja se pretežno bavi osjetljivim pitanjima odgovornosti čovjeka, liječnika i znanstvenika, a koja je rezultat nagomilanih spoznaja medicinskog i tehničkog progres. Uvažavanjem izvornih ideja dvojice ‘otaca’ bioetike, njemačkog teologa Fritzja Jahra i američkog onkobiokemičara Van Rensselaera Pottera, bioetiku bi ipak trebalo interpretirati ponajprije kao disciplinu koja etička načela nastoji proširiti s čovjeka na sva živa bića (F. Jahr), odnosno potaknuti svijest o nužnosti kreiranja mosta između društveno-humanističkih i bioloških znanosti radi humanizacije znanosti općenito (V. R. Potter). Osim takve, ambiciozne, zadaće koju bi bioetika trebala imati u odnosu na znanost očekuje se da bi bioetički način promišljanja – dakle uvažavanje različitih perspektiva koje nisu isključivo znanstvene – trebao utjecati i na donositelje odluka u politici – objašnjava izv. prof. dr. sc. Amir Muzur, predsjednik Hrvatskoga bioetičkog društva i pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Prof. dr. sc. Mazar tvrdi da ‘domet’ bioetike, kao i etike općenito, kad je riječ o znanosti, pravu, zakonu i politici, ne zadovoljava. No bioetika je svakako utjecala na promišljanje znanstvenika i političara, skrećući pozornost na neke teme koje bi se bez bioetike po svoj prilici otele kontroli i, na račun ljudskog zdravlja i ravnoteže u okolišu, vjerojatno posve podvrgnule interesima bezobzirnih multinacionalnih korporacija čiji je jedini interes vlastiti materijalni profit.
