Salmond

Englezi su pristali. Prošli je tjedan dogovoren referendum, istina, tek 2014., na kojem bi se građani Škotske trebali izjasniti jesu li za neovisnost. Prve ankete govore da je od četiri Škota samo jedan za tu opciju. Ni poslovna zajednica nije posebno oduševljena idejom, posebice veće kompanije oslonjene na neusporedivo veće tržište Ujedinjenoga Kraljevstva. Jedno su priče i zastave, život je nešto drugo.

Ekonomska kriza uvijek je pogodno tlo za nekonvencionalna razmišljanja i ideje koje u ‘normalnim’ uvjetima ne prolaze posebno među širim pučanstvom. Osim radikalnijih ideoloških opcija jedna od političkih borbi koja dobije na snazi jest neovisnost, riječ je o jednako erotičnom i ezoteričnom težinom kao sloboda. I jednako neizglednim, ali redovito visokim troškom. Unatoč čarobnoj moći nacionalnog zanosa čini se da će Škoti, čiji je prvi ministar Alex Salmond, neka vrsta premijera, prošli tjedan s britanskim premijerom Davidom Cameronom dogovorio referendum o škotskoj neovisnosti, tomu pristupiti malo razboritije nego inače.

Nakon filma ‘Hrabro srce’ malotko na svijetu ne zna za muku škotskog naroda koji je nekoliko stoljeća poslije, 1707., stupio u uniju s Engleskom kojom je stvorena Velika Britanija. Danas nacija od 5,2 milijuna ljudi imala je više od tristo godina razviti simpatije za svoje južne osvajače i, sudeći prema prvim anketa, nisu joj toliko odbojni koliko se možda čini. Razlozi su više praktični, financijski nego emotivni. Škoti su se nakon službenog dogovora o referendumu odmah dobro zamišljali o tome što bi dobili, a što izgubili stjecanjem pune neovisnosti i nisu presigurni da je promjena dobrodošla. Prema preliminarnim analizama, kojih se pojavilo pregršt ubrzo nakon postizanja dogovora, samostalna Škotska projekt je upitne rentabilnosti, o političkoj snazi da se i ne govori. Već i Ujedinjeno Kraljevstvo, čiji je trenutačno dio, odavno nije relevantan faktor globalnih odnosa, sama Škotska pak bila bi potpuno anonimna. No to je mnogo manji problem. Novac je, kao i u svakom braku, ključ rasprava o mogućem razlazu.

Vrijeme za razmišljanje bit će sasvim dovoljno: unatoč usuglašavanju i službenim potpisima referendum koji će odlučiti o sudbini Škotske održat će se tek potkraj 2014. premda točan raspored koraka tek treba utančiti. Za šefa Škotske nacionalne stranke to je najvažnija politička odluka za zemlju u posljednjih 300 godina. I sasvim ima pravo. Toliko rastegnuto razdoblje provedbe delikatnog poteza sposobnog politički pokopati Salmonda nije nimalo slučajno ni sasvim tehničko – Škoti će 2014. proslaviti točno 700 godina od slavne pobjede nad Englezima u Bitki kod Bannockburna.

Tu je i pragmatičan razlog: ankete pokazuju nevoljnost Škota da se rastanu od svoje engleske braće, stoga Salmond treba vremena za uvjeravanje. Međutim, prošlo je vrijeme snažne kolonijalističke Engleske. Država koja ionako ima vrlo visok stupanj autonomije unutar zajedničke države silom se ne može zadržati, zato Cameron nema što izgubiti. Ode li Škotska, neće se izgubiti ništa nenadoknadivo, osim malo ponosa, a ostat će u bliskom odnosu s Velikom Britanijom (koja možda promijeni ime u Mala Britanija) jer, istini za volju, geografija, politika, ekonomija i povijest drugo i ne dopuštaju. Ako referendum propadne, još bolje, to bi vjerojatno značilo Salmondov politički kraj, čiji je to životni projekt i koji je tim potezom sve stavio na kocku, ali i projekta neovisne Škotske za neko vrijeme. Zasad je suprotstavljanje punoj secesiji otprilike dva prema jedan premda su novije ankete to podignule na tri prema jedan. Prava je ironija veća potpora škotskoj neovisnosti u Engleskoj nego u Škotskoj.

Koliko je priča opravdana, dovodi u pitanje Salmondova najava da će u slučaju uspjeha referendumu zadržati istu valutu i neke britanske institucije poput zdravstvenog sustava i televizije (NHS i BBC). Iako o tome nije bilo riječi, može se pretpostaviti da će zadržati i labave, ako ikakve, granice, pa se stječe dojam da je više riječ o produživanju autonomije. To dokazuje Salmondova želja da na listiću bude više pitanja, među ostalim i ono koje bi glasačima omogućilo da se opredijele za maksimalnu devoluciju. Riječ je o prenošenju nekih nadležnosti sa središnje vlasti na lokalnu, regionalnu ili državnu, ali uz očuvanje konačne unitarnosti političke zajednice, dakle uz mogućnost povlačenja tih ovlasti koje, pravno gledano, i dalje pripadaju središnjoj vlasti. Cameron je to odbio i prema konačnoj verziji dogovora Škoti će se morati nedvosmisleno odlučiti žele li ili ne žele potpunu samostalnost. Njegov je kompromis bio pristanak na spuštanje dobne granice glasača s 18 na 16 godina, što načelno ide u prilog Salmondu jer se…

Analitičari upravo stajalište o NATO-u smatraju velikim ispitom za Salmonda zato što će uspjeh ili neuspjeh u razvijanju tvrdolinijaša u stranci sugerirati može li on razvijati radikalnije struje koje rastjeruju neodlučne glase. Politička je logika jasna: za preokretanje većinskog stajalište Škota SNP mora ponuditi umjerenu liniju i dojam da se ništa važno neće promijeniti ako se odluče za neovisnost, koliko se god to čini paradoksalnim. Ni s NATO-om stvar nije jednostavna. Škoti žele nuklearni sustav Trident ukloniti iz svoje zemlje, pitanje je bi li to NATO prihvatio, kao i automatsko članstvo. Salmondovo stajalište da bi Škotska automatski postala članica EU jednako je sumnjivo. Neki su pravnicu to već demantirali, a i laička mudrost nalaže maksimalnu sumnjičavost. Suprotan scenarij ulaska Škotske u EU prema uobičajenom postupku nije ništa manje izgledan. Tu je onda i mali problem novca. Danny Alexander, glavni tajnik Ministarstva financija, ustvrdio je da će samostalna Škotska imati jednake teškoće s dugom kao ostatak Britanije, ali zato će teže dobivati svježe zajmove na međunarodnom tržištu. – Zasad pozajmljujemo prema rekordno niskim stopama. Veliko je pitanje koje će stajalište zauzeti agencije za kreditni rejting prema novoj zemlji bez uspostavljene fiskalne povijesti i koje bi se stope morale plaćati za nov dug – rekao je parlamentarnom Odboru za ekonomiju.

Financial Times još je u veljači otkrio da samostalna Škotska ne bi mogla računati na najviši kreditni rejting. Jasnje, više stope jako bi utjecale na finacije nove države i prisilile je na teške odluke. Alexander nije previše uvjeren ni u tezu o zadržavanju valute, upozorio je na današnje iskustvo Europske unije čija je monetarna unija na rubu propasti upravo zato što je ne prate fiskalna i politička unija. Salmond je na te primjedbe odgovorio tvrdnjom da u eurozoni postoje goleme razlike među državama, što sa Škotskom i Britanijom ne bi bio slučaj. Poslovna zajednica zasad nije posebno oduševljena idejom, nezvjesnost je uvijek neprijatelj biznisa, a tu su i neki ‘stariji’ osjećaji koji preferiraju uniju, posebice među većim kompanijama oslonjenima na neuspostavljeno veće tržište Ujedinjenog Kraljevstva i dalje. Službena stajališta raznih poslovnih udrug i cehova još su neutralna zato što se ne znaju važni detalji, poput financijske regulative, poreznog sustava, valute, članstva u EU, graničnog režima i mnogih pitanja iznimno važnih za poslovanje. Dio poslovne zajednice za samostalnost očekuje niže poreze, iako tu treba biti oprezan jer bogato iskustvo sugerira neutemeljenost takvih nadanja. Kad se ta pitanja malo razjasne, vjerojatno će se početi kristalizirati opredjeljenja za jedan od tabora. Općenito, ‘status quo’ uglavnom odgovara mnogim biznisima u Škotskoj zbog unitarnoga, precizno definiranog tržišta od 62 milijuna ljudi. Promjena će to samo zakomplicirati, više Škotskoj nego ostatku Britanije. Zato se SNP i načelno izjasnio za očuvanje zajedničkih institucija u monetarnoj politici i financijskoj regulativi. Prvi pokušaji iscrtanja slike budućega škotskoga gospodarstva upućuju na ekonomiju definiranu financijskim uslugama, što je opcija koja nakon iskustva proteklih godina treba ispunjavati velikim nemirom sve izvan tog sektora. Derivirano iz škotskih kompanija uvrštenih na burzu, udio financijskih usluga bio bi zabrinjavajućih 69 posto; slijedio bi građevinarstvo sa 6,5 posto, prijevoz s 2,4 posto, a samo bi 1,6 posto otpadalo na naftu i plin. Najveća kompanija bio bi Royal Bank of Scotland, tržišne vrijednosti od gotovo 30 milijardi funta. Vrlo slično onomu što već postoji na Londonskoj burzi i bez škotskih kompanija.

Koliko god zgodno zvučala, neovisnost je mnogo ozbiljnija stvar od zaokruživanja na listiću i mahanja zastavom. Posljedice mogu biti velike i negativne, a i teško ih je predvidjeti. Što Škoti misle o svom statusu u EU, NATO-u, G8, UN-u i drugim organizacijama, uopće nije važno – njihova sudbina ovisit će o mišljenjima tih institucija, odnosno mnogih zemalja od kojih se sastoje, što može biti vrlo neugodno iskustvo, kao što su, primjerice, Hrvati. Samostalnost nije švedski stol, ne biraju se stavke prema željama. S poslovne strane pak velika je neizvjesnost i mnogo tehničkih pitanja, svako od njih vrlo važno. I kad bi postala samostalna, Škotska ne bi imala izgleda napredovati ne naslanjajući se na su-sjede i međunarodne organizacije, ako ništa drugo onda zbog zanemarive veličine. Na kraju, s obzirom na količinu onoga što bi Škoti htjeli i onoga što bi zapravo morali zadržati u novostrojnoj neovisnosti, postavlja se pitanje svrhe cijele vježbe, što uvidaju i mnogi građani.