Stojče Taskov

Kad počinje život – začećem ili rođenjem, pitanje je koje je pri donošenju novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji u hrvatskoj javnosti izazvalo verbalni rat između liberala i konzervativaca na političkoj sceni te žestoku osudu Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica. No nisu samo medicinski potpomognuta oplodnja, eutanazija, abortus te eksperimenti s embrijom medicinske metode kojima se zadire u izvornost života i tradicionalnih moralnih vrijednosti. Mnogo je inovacija kojima biotehnologija obogaćuje svijet, poput genetičkih istraživanja, kloniranja, nove, ubitačne vrste bakterija i virusa… Fizika i kemija ‘skuhale’ su kemijsko i nuklearno oružje… U posljednje vrijeme sučeni smo ne samo s ugroženostiću čovjekove prirodne originalnosti nego i okoliša te bioraznolikosti. Ali davno prije nego što su mase djelomično postale svjesne da im netko u nekom od suvremenih svjetskih laboratorija uzima ‘biološku mjeru’ i sprema čip kojim će im uskoro kontrolirati misli i djela Fritz Jahr 1927. otkrio je bioetiku, znanstveno-filosofsko-religiozni mehanizam kojim bi se uznemiravala znanost držala u moralno prihvatljivim okvirima.

Kad je 40 godina poslije američki liječnik Van Rensselaer Potter bioetičar dao važnije značenje, bioetičari su već imali posla koliko i vatrogasci u ljetnim mjesecima na hrvatskoj obali. Bioetičko mišljenje bilo je nužno čuti ne samo u medicini nego i u ostalim životnim područjima, od politike, preko ekonomije do ekologije. Do danas ništa se nije promijenilo, nego se, gledano sa stajališta tradicije, drašćno pogoršalo.

Gdje je granica čovjekove moći kojom nezaustavljivo mijenja izvornost života na Zemlji i prijeti samouništenjem, pitanje je na koje znanstvena znatiželja pokušava odgovoriti iznova stvarajući uvjete za izvođenje još ekstremnijih pokusa nad ljudskim tijelom i životom ili, pjesnički rečeno, sudbinom. Moglo bi se reći, ako je psihologija obilježila 20. stoljeće kao čista savjesti suvremenog čovjeka, 21. stoljeće obilježit će bioetika. Uz to bi zorno mogla biti potvrđena i dugo-vječno dobrodruža filozofska hipoteza da je čovjek isključivo odgovoran za ono što jest i nije, pa se i filozofija, htjela ili ne, nakon više od dvije tisuće godina može svrstati u znanstvene discipline.

U vrijeme kad je bioetika postala nezaobilazna u znanstvenim krugovima na tu temu oglasio se početkom 1995. i papa Ivan Pavao II. u enciklici ‘Evangelium vitae’, odnosno ‘Evangelju života’, koja se bavi pitanjem života i smrti i koja ne odobrava sudjelovanje čovjeka u ta dva čina. Upozorio je da suvremeno društvo ima moć kojom može uništiti život na Zemlji. Papina enciklica bila je poticanje etičke savjesti čovjeka i odgovornosti prema vlastitom i ukupnom životu.

No što kažu znanstvenici bioetičari o bioetički i njezinoj temeljnoj ulozi u odnosu na znanost i politiku?

• Bioetiku nije lako definirati i bioetičari nemaju jednoglasno stajalište o tome. Lakše je stoga govoriti o tome kako se bioetika percipira, odnosno kakva bi trebala biti. U američkom kulturnom i znanstvenom krugu bioetika se uglavnom shvaća kao ‘nova medicinska etika’, dakle disciplina koja se pretežno bavi osjetljivim pitanjima odgovornosti čovjeka, liječnika i znanstvenika, a koja je rezultat nagomilanih spoznaja medicinskog i tehničkog progres. Uvažavanjem izvornih ideja dvojice ‘otaca’ bioetike, njemačkog teologa Fritzja Jahra i američkog onkobiokemičara Van Rensselaera Pottera, bioetiku bi ipak trebalo interpretirati ponajprije kao disciplinu koja etička načela nastoji proširiti s čovjeka na sva živa bića (F. Jahr), odnosno potaknuti svijest o nužnosti kreiranja mosta između društveno-humanističkih i bioloških znanosti radi humanizacije znanosti općenito (V. R. Potter). Osim takve, ambiciozne, zadaće koju bi bioetika trebala imati u odnosu na znanost očekuje se da bi bioetički način promišljanja – dakle uvažavanje različitih perspektiva koje nisu isključivo znanstvene – trebao utjecati i na donositelje odluka u politici – objašnjava izv. prof. dr. sc. Amir Muzur, predsjednik Hrvatskoga bioetičkog društva i pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Prof. dr. sc. Mazur tvrdi da ‘domet’ bioetike, kao i etike općenito, kad je riječ o znanosti, pravu, zakonu i politici, ne zadovoljava. No bioetika je svakako utjecala na promišljanje znanstvenika i političara, skrećući pozornost na neke teme koje bi se bez bioetike po svoj prilici otele kontroli i, na račun ljudskog zdravlja i ravnoteže u okolišu, vjerojatno posve podvrgnule interesima bezobzirnih multinacionalnih korporacija čiji je jedini interes vlastiti materijalni profit.

• Naravno, političari znaju i zloupotrijebiti bioetiku pa se katkad služe (bio) etičkim povjerenstvima čija je funkcija jačanje pozicije moći ili disperzija odgovornosti, ali to je problem širi od bioetičkog – kaže prof. dr. sc. Mazur.

Bioetika se, osim s biomedicinskim i tehničkim dostignućima, suočava i s novim svjetskim poretkom – globalizmom, pa je ključno pitanje kako se nova društveno-ekonomska-politička forma odnosi prema bioetici? I može li bioetika biti glas razuma u globaliziranom svijetu te koliko će se taj glas čuti i uvažavati?

• Osim poznatih pozitivnih strana globalizma, negativnosti su sadržane, među ostalim, i u povećanim težnjama i dosezima raznih centara ekonomsko-političke moći. Međutim, problemi bioetike bili su ‘globalni’ i prije općenite globalizacije društvenih fenomena. Prvo, zato što su pitanja o životu zajednička svim kulturama (odgovori se, doduše, razlikuju), a drugo, zato što ‘progres’, ma kojim se tempom događao, uvijek i svuda nosi svoje opasnosti. Ako ništa drugo, uništavanje prirodnih resursa, koje je globalizmom samo pospešeno, uvelo je bioetiku na sva vrata svih mikro i makrozajednica svijeta, pretvarajući brigu za budućnost planetarnog ekosustava u zajedničku – kaže prof. dr. sc. Muzur, naglasivši da bioetičar ima veću odgovornost od nebioetičara jer se od njega očekuje da bolje razumije opasnosti neadekvatne uporabe znanja. Prema Muzurovu mišljenju, bioetičar može pristati na kompromis samo ako mora izabrati manje zlo.

Kulture neće biti. Taj Arsenov stih, koji zvuči poput nekog antiutopijskog proročanstva, mogao se ponovno čuti na nedavnom koncertu Matije i Arsen Dedića u zagrebačkoj Gradskoj kavani. Ako znate što je umjetnost i beskompromisno je zastupate, a okruženi ste mediokritetima i lažnjacima, prije ili poslije morate izgubiti optimizam. Kad vidite kako likovni kritičari brane kić i amaterizam, znanstvenici zagovaraju religiju i pseudoznanost, a ravnatelji obrazovnih ustanova preferiraju polupismene i samoproglašene stručnjake, onda ne možete reći ništa drugo nego: kulture neće biti.

Nije tu riječ o kraju kulture koji bi došao zbog nekih objektivnih, vanjskih ograničenja. To nije kraj poput kontroverznoga ‘Kraja povijesti’ Francisa Fukuyame ili studioznoga ‘Kraja znanosti’ Johna Horgana. Riječ je o kraju kulture prema kojem nas vode ljudi koji su trajno zasjeli u fotelje voditelja kulturnih ustanova i postali sami sebi svrhom. Takvi su digli ručnu kočnicu i imaju samo jednu brigu: održati ‘status quo’. Stanje u kojem nema novca pa se, eto, ništa ne može napraviti.

Daleko od toga da je previše novca za kulturu, obrazovanje i znanost. Ne tvrdim ni da ga ima dovoljno. Tvrdim samo da je manjak novca univerzalno, ali jako prozirno, opravdanje mnogim ‘hohštaplerima’ i nesposobnjakovićima. Onima koji ništa ne bi napravili ni da na raspolaganju imaju neograničena sredstva. Najgore je od svega što se upravo takvi dokopaju voditeljskih pozicija s kojih ih više ni Bog ne može skinuti. Bizarnih primjera ima koliko hoćete. Jedan od ravnatelja provincijske škole, primjerice, ima farmu bikova. Za napredak kulture manje je važno što tu i tamo obiđe svoje radnike u gumenim čizmama i s mirisom štale. Važnije (čitaj: pogubnije) jest to što se upravo takav čovjek, kojem je ‘sexual harassment’ uobičajena radnja poput jutarnjeg umivanja, predodređen za doživotnu vlada-vinu, mandat za mandatom, kao drug Tito.

Stari su Dubrovčani znali da vlast kvari pa je knez (latinski ‘rector’) imao mandat od samo mjesec dana. Rektori naših sveučilišta imaju mandat od četiri godine koji redovito produlje na još četiri. Nakon toga bi trebali otići. No neki se toliko osile i izgrade takvu mrežu podređenih, kao što se događalo u Splitu i Osijeku, da odluče ignorirati sve statute i zakone te ostati na vlasti zauvijek, poput faraona. Ako se rektori sveučilišta, kojima je mandat zakonski ograničen, ne daju otjerati, pa tko bi onda otjerao seoske ravnatelje kojima zakon dopušta bezbroj mandata! Nedavno je jedan lokalni list objavio da je direktor-rekorder na čelu pučkoga otvorenog učilišta već 26 godina. To je, prema mojem mišljenju, prava tragedija hrvatske kulture, a ne to što se za kulturu odvaja premalo novca.

Svaki jednom šef, zauvijek šef vodi, bez iznimke, u mediokritetstvo. Jedina ideja vodilja takve osobe jest isplesti društvenu mrežu političkih poznanstava koja je, po mogućnosti, otporna na sve promjene. Socijalizam ili kapitalizam, HDZ ili SDP, nije važno. Važno je održati se na prijestolju.

Učinkovit način kako sačuvati tron jest taj da se okupi što više nekompetentnih zaposlenika, po mogućnosti bez potrebnih kvalifikacija. Takvi se, naime, neće usuditi buniti i neće se kao protukanđidati javiti za ravnatelja. Svojedobno sam čuo kako se jedan srednjoškolski ravnatelj hvalio drugom velikim brojem svojih zaposlenika bez odgovarajuće stručne spreme. Spasio je, kao, ljude da ne ostanu bez posla iako nisu za taj posao. Jako lijepo. No pozadina te priče manje je lijepa. Taj je isti ravnatelj doveo te ljude (s dobrim razlozima) dok su drugi, s diplomama, uzalud čekali svoju priliku. Da vrijednosti nisu okrenute naglavačke, taj bi se ravnatelj hvalio velikim brojem najstručnijih i najspobnijih ljudi koje je uspio privući u svoju ustanovu, kao što se hvale oni koji uspješno vode vrhunska svjetska sveučilišta ili institute.

Ukratko, problem novca doći će u prvi plan tek kad se riješi mnogo veći problem, kad se maknu ljudi koji koče kulturu, obrazovanje i znanost. Mandat ravnatelja trebao bi biti ne četiri godine nego godinu. A produženje za još jednu godinu gotovo neizvedivo. Eventualno, ako ravnatelj u prvome mandatu dobije bar dvije Nobelove nagrade, isklesa jednog Davida, sklada jednu 9. simfoniju u d-molu i napise bar jednog ‘Ulika’ te ako se Vijeće Ujedinjenih naroda rasplaca nad njegovom molbom za produljenje, tad bi mogao dobiti još jedan jednogodišnji mandat. A nakon toga: sikter, kao što je zagrebačkoj publici poručila gospođa ministarka na kraju Nušićeve drame.