Povoljne kredite iz primarne emisije treba plasirati u odabrane razvojne sektore

Monetarna je politika posljednjih godina postala nešto poput nogometa – svi se u nju ‘kuže’ i svi su sigurni da bi baš njihova postava najbolje odigrala antirecesijsku kombinaciju. Doduše, većina baš i ne bi mijenjala smjer: niska inflacija, stabilan tečaj. Marijana Ivanov, profesorica monetarne politike na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, u manjinskoj je grupi ekonomista koji misle da bi monetarna politika morala biti aktivnija. Bez toga neće biti rasta, pa se u tu svrhu koristi pomalo heretičkim pojmom koji se u ekonomskim krugovima dugo nije čuo – kredite iz primarne emisije.

“Tek nakon odlaska bivšeg guvernera s čelne pozicije HNB-a fiskalna se politika probila u prvi plan, iako se sve ove godine čekalo upravo da fiskalna postane proaktivna. Sada je monetarna u sjeni. Je li opet riječ o neravnoteži?” – Fiskalna je politika u fokusu dobrim dijelom i zbog globalnih zbivanja, kroz krizu u Grčkoj i drugim prezaduženim državama. I kod nas treba smanjiti javne rashode, javni dug i ukupnu opterećenost kamatama, jer je to jedini način da se smanji porezna presija. Zbog toga treba smanjiti, ali i bitno restrukturirati javne rashode u korist produktivne potrošnje i investicija koje mogu pridonijeti rastu BDP-a i zaposlenosti. Monetarna je politika uglavnom neaktivna. Ipak se nadam da će se upravo monetarnom politikom pokušati naći izlaz iz krize, jer za poticanje rasta ona je daleko efikasnija od javnih financija.”

“Ima li monetarna politika alata za to?” – Manevrski je prostor ograničen tečajem i ulogom obveznih pričuva. U drugim gospodarstvima koja nisu visoko eurizirana obvezna pričuva služi ponajprije za ograničavanje kreditne aktivnosti banaka. U Hrvatskoj je ona propisana na visokoj razini zato što se tako neizravno čuva i stabilnost cijeloga financijskog sustava. Mi smo ovisni o inozemnom priljevu kapitala i vrlo smo osjetljivi na njegov odljev tako da ona ima i ulogu štita od odljeva kapitala.”

“Što je onda preostalo?” – Svjesna sam važnosti stabilnog tečaja za banarski sustav i otputu dugova denominiranih u stranoj valuti, ali ne mogu se pomiriti s time da se monetarnom politikom ne želi aktivnije koristiti u borbi protiv recesije. Ako mora postojati relativno visoka obvezna pričuva, to ne znači da se HNB ne može koristiti kreditnim plasmanima iz primarne emisije. Konkretno, umjesto linearnih mjera može se namjenski usmjeravati upotreba sredstava iz primarne emisije za kreditiranje banaka, a banke bi taj novac trebale uz niske kamatnjake namjenski plasirati poduzećima koja će pridonijeti gospodarskom rastu, izvozu i većoj zaposlenosti. To ne znači da određeno poduzeće treba dobiti kredit, dovoljno je reći koji su nam sektori važni, a onda se unutar tih sektora poduzeća transparentno natječu za kredite.”

“Ali ne može HNB reći koji su nam sektori važni, to mora znati država, a to pak znači da nam treba strategija razvoja.” – Strategija nam oduvijek nedostaje, pa nije nikakvo čudo da nemamo viziju. Šteta, jer u Hrvatskoj postoje sektori s kojima Hrvatska može konkurirati. To su poljoprivreda, prehrambena i preduzeća industrija. To nisu niti trebaju biti samo nekretnine, financije, trgovina, pa čak ni turizam ovakav kakav imamo. Nema smisla ulagati u nešto što samo dva mjeseca donosi prihode, a ostale mjesec stvara troškove. Trebamo poticati ono što cijelu godinu pridonosi stvaranju prihoda i zaposlenosti, a ne povećava uvoz. Za mene su to na prvom mjestu poljoprivreda i prehrambena industrija, a na njih se trebaju nadovezati i druge djelatnosti.”

“Ovakva poljoprivreda koja ne može prehraniti ni vlastite građane?” – Dokle je god poljoprivreda rasparcelirana i prepuštena obiteljskim gospodarstvima, bit će neprofitabilna. Za profitabilnost trebamo ekonomiju obujma, velike parcele, tehnologiju za velike površine i korištenje znanjem u svrhu ostvarivanja veće produktivnosti. Poljoprivreda kakvu imamo sada ne može biti strateški interes Hrvatske.”

“Vratimo se primarnoj emisiji. Zašto bi ona bila uspješnija od dosadašnjeg otpuštanja likvidnosti koje nije završilo u kreditima? Što se dogodilo s mehanizmom prijenosa?” – Pogledajte što se dogodilo u bilancama banaka od travnja do kolovoza HNB je u travnju imao stopu obvezne pričuve od 15 posto, nakon toga ju je smanjio na 13,5 posto. Banke su dobile mogućnost raspolagati viškovima likvidnosti, koji su trebali završiti u kreditima gospodarstvu. Umjesto toga sedam milijardi kuna završilo je u depozitima kod stranih banaka. Banke više ne drže viškovne likvidnosti, čak ni kao prekonoćni depozit kod HNB-a, a što bi ukazivalo na to da s time nešto misle napraviti. Sve viškove usmjerile su na depozite u inozemstvo kod stranih banaka, od kojih su možda sedmina banke majke, ostalo su neke druge banke. Taj novac leži neupotrijebljen, a u Hrvatskoj su stope rasta plasmana negativne.”

“U čemu je onda ‘kvaka 22’? Banke godinama tvrde da nema dovoljno dobrih projekata. Zar stvarno poduzetnici nemaju održivih ideja i ne znaju napisati poslovni plan?” – Ne bih se s tim nikad složila. Možda ne znaju napisati dobar poslovni plan, ali to ne znači da nemaju dobre ideje. Veći je problem to što dobri projekti u Hrvatskoj ne mogu donijeti visoke profite, a ako toga nema, onda ne mogu platiti visoku cijenu zaduživanja. Uz tako visoke kamate nema projekata koji bi bili profitabilni. Ako vam je cijena financiranja šest, osam ili deset posto, uz koju biste onda stopu profitabilnosti trebali poslovati da možete vraćati takav kredit?”

“Zašto bi s kreditima iz primarne emisije bilo drukčije?” – Upravo za tu svrhu postoje centralne banke. Kad vode ekspanzivnu monetarnu politiku, one mogu poticati pad kamatnjaka na kredite u zemlji. Zato cijelo vrijeme govorim o selektivnim, namjenskim kreditima, koji moraju biti jeftini, pri čemu banke trebaju dio rizika i zarade dijeliti i s državom. To je jedini kanal kojim se cijena zaduživanja za domaćeg poduzetnika može smanjiti, drugog načina nema. Više nismo zanimljivi stranom kapitalu, on odlazi iz Hrvatske. Ako nemate izvore iz inozemstva, a ne koristite domaću štednju i centralnu banku, onda ste odustali od rasta!”

<p“A domaća štednja raste.” – Kod banaka je jako mnogo štednje koja stoji neaktivna jer banke ne odobravaju nove kredite, a kamate su na štednju pretraktivne. Ako su visoki kamatnjaci na štednju, to znači da i kredit mora biti skup. Zato trebamo aktivnu monetarnu politiku, a ne da ona samo brani tečaj i financijsku stabilnost, koja će se prije ili kasnije sama urušiti ako ne spasimo realni sektor.”

“HNB se više od deprecijacije boji inflacije. Nisu li u našem slučaju primarna emisija i inflacija bliske ‘pojave’?” – Inflacija koja se događa ove godine nije vezana uz pretjeranu količinu novca. Rezultat je porezne politike, rasta cijena energenata, velikih troškova poslovanja poduzeća, niskog uroda poljoprivrede zbog suše i činjenice da poduzeća i trgovine prodaju sve manje robe, pa da bi očuvali prihode moraju povećavati cijene, a kao dodatni trošak javljaju se i visoke kamate na otplatu dugova poduzeća. To je inflacija troškova koja gura gospodarstvo u još veće probleme. Monetarna politika može biti vezana jedino uz inflaciju potražnje, pa kada je monetarna politika previše ekspanzivna, inflacija može postati motor koji pokreće sam sebe. No to se neće dogoditi ako se realna sfera gospodarstva razvije i raste istodobno s novčanom, uz poticanje pada kamatnjaka i održavanje likvidnosti na potrebnoj razini.”

“Što bi se dogodilo s tečajem?” – To je zapravo glavni problem. Godine 1993. prihvatili smo nominalno sidro deviznog tečaja, koji je postao alat kontrole inflacije. Takav smo režim trebali napustiti šest mjeseci nakon provođenja Stabilizacijskog programa. Vjerujem da je guverner Rohatinski na različite načine pokušavao izazvati iz okova takvog sustava, ali mu dobrim dijelom građani i država to nisu omogućili. Da građani nisu povećavali potražnju za devizama, ne bismo imali takav udjel eurizacije depozita. Banke su time dobile opravdanje za korištenje valutnom klauzulom i tu smo se uvukli u ralje ovisnosti o stabilnom tečaju, a dodatno je tome pridonijela i visoka inozemna zaduženost države i poduzeća. Zbog toga nismo mogli uvesti model ciljane inflacije ili neku drugu strategiju koja ne bi bila ovisna o tečaju. Godina 2006. i 2007. smanjila se djelomično eurizacija depozita i da se nije dogodila kriza možda bismo i uspjeli promijeniti monetarnu strategiju i maknuti se od ovisnosti o tečaju.”

“Bi li tečaj otklizao da se HNB odluči za primarnu emisiju?” – Neopredijeljeno se smatra da ekspanzivna monetarna politika mora dovesti do znatnog slabljenja tečaja. To nisu stvari koje se događaju preko noći, ali uvjerili smo građane, bankare i poduzeća da će se to dogoditi, čime smo omogućili špekulativnim da zloupotrijebi paniku i strah od deprecijacije.”

“Koliko bi novca HNB mogao ‘bezopasno’ emitirati?” – Za početak bi i sedam-osam milijardi kuna koje su trebale završiti u kreditima poduzećima bilo dobro. Moglo bi biti i dvostruko više bez straha od visoke inflacije, ali više od toga ne bi bilo dobro, jer gospodarstvo nije naviknuto na takvo sijanje likvidnosti i ne bi znalo ispravno reagirati.”

“Bi li to mogao biti spas od tečaja? Ili bi poduzeća trebalo gurati u tečaj prema novom Zakonu i pustiti da se tržište očisti?” – Moramo promijeniti naslijeđenu logiku da umjetno održavamo na životu poduzeća i radna mjesta za koja ne postoji opstanak. S time trebamo raščistiti. Danas je to mnogo teže učiniti jer kad bismo doslovno primijenili takvu ekonomsku logiku, nezaposlenost bi naglo porasla. Najprije treba ljude zaposliti, povećati sigurnost, pokrenuti nešto novo, a onda rješavati tečajeve.”