Naša politička elita izopačila je razlog postojanja – služenje narodu – u načelo ‘služiti samoj sebi’! Potpuno je zanemarila gospodarstvene i društvene interese važne za opstanak i razvoj riznjem, ukrao sam naslov ovoga teksta. Autor je moja vremešna teta koja unatoč približavanju devedesetogodišnjih intenzivno prati društvene događaje putem radija, najstabilnijeg medija suvremenog svijeta. Kada sam je posljednji put posjetio, rekla mi je da već danima razmišlja o tome što se u Hrvatskoj događa i kako to riješiti. I dosjetila se odlične krilatice – za spas Lijepe Naše trebamo nove tamburaše!
Koliko istine ima u toj jednostavnoj izreci. Naša politička elita, bez obzira na to što među njom još ima nekih dobromajnijih i onih koji dobro rade, ne obavljaju svoj posao. U cijelosti je zaboravila razlog svoga postojanja – služenje narodu. Elita je to načelo koje nije demagoška parola, već doista potreba jednog naroda, izopačila u načelo – služiti samoj sebi! Potpuno je zanemarila gospodarstvene, društvene i kulturne interese koji su važni za daljnji opstanak i razvoj samostalne Hrvatske.
Pogledajmo kako. Političke parole, posebno nakon ostvarenja cjelovite Hrvatske 1995. u Kninu, počele su služiti samo za preživljavanje političkih elita i nisu više bile stvarne želje onih koji vladaju ili koji su u opoziciji činili sve da dođu u poziciju vladajućih. Hrvatska je do 1995. realno bila u ratu jer je tek oslobođenjem Knina de facto oslobođen teritorij koji je umjetno razdvajao sjever i jug. Kasnija reintegracija Podunavlja bila je prirodan i legalan dovrsetak puta prema cjelovitoj Hrvatskoj.
Umjesto da postupi državnički mudro, kako je učinio 1991. osnivanjem Vlade nacionalnog jedinstva, Tudman se prepustio slavljeničkoj prepotenciji i dopustio da pomahnitaju ulizice i predstavnici interesnih klanova unutar HDZ-a, od čega se nikada više nije oporavila stranka koja je u početku bila i socijalna i nacionalna. Brzo je opijena vlašću zaboravila na socijalne i nacionalne interese te se prepustila (uz časne, ali rijetke iznimke) ostvarivanju pojedinačnih interesa. Paralelno s tim Hrvatska se počela buditi iz izolacije te pokušavala ući u svjetske integracije (Svjetska trgovinska organizacija i druge udruge) u kojima je slijedio paradoksalan proces. Umjesto da se maksimalno zaštite nacionalni interesi u gospodarstvenom području, različiti ministri inzistirali su na potpisivanju svih mogućih obveza Hrvatske samo radi formalnih ulazaka, a zbog sve većeg odstupanja od primjene zakona u zemlji pristupanje svjetskim udrugama de facto je postalo alibi za sve lošije stanje u zemlji. Apsurd diplomacije postajao je sve izraženiji – vanjska obećanja sve veća, realizacija reda i stvaranja u zemlji sve manja.
HDZ je zasluženo izgubio izbore, nakon čega je došla Račanova vlada sa sloganom ‘Samo pošteno!’ Narod je u to povjerovao, nagradio Račana vlašću, ali vrlo rano počele su igre, najprije političke u vezi s Gotovinom i skrivanjem optužnica, lažno prikazivanje ozbiljnog nacionalnog problema u sudjenju za oslobodilačke vojne akcije Bljesak i Oluju, a zatim i gospodarstvene, u prvom redu u vezi s prodajom Ine, navodno radi krpanja proračuna. Bismo li doista trebali pomisliti da MOL nije nikoga potkupio u osnovnoj privatizaciji Ine kada je to uspješno učinio u drugoj? Ne sjećam se brže vladine odluke o prihvaćanju MOL-ove ponude (tri dana od otvaranja ponude), a istodobno je konkurentna ponuda financijski poboljšana, čime su se stvorili uvjeti za još jedan krug pregovora u kojem bi se vidjelo tko je bolji strateški partner (o zataškavanju pravih vrijednosti sirijskih bušotina do danas nismo dobili odgovor). Od toga dana nekompetentni menadžeri koje je postavila Račanova vlada uz Mesićevo pokroviteljstvo i agresivni predstavnici MOL-a kojima je Ina služila samo kao odskočna daska u veće regionalne igre, počinju uništavati tvrtku. Račan vjerojatno nije bio svjestan igara oko njega, ali prilično je sigurno da je netko iz njegova najbližeg kruga dobro inkasirao. Još se i danas bavimo odnosom Ine i MOL-a te nelegalnim upravljanjem predstavnika MOL-a, ali toga je bilo još. I ubrzo je od parole ‘Samo pošteno’ ostalo ‘samo mi’!
Narod je to prepoznao i kaznio SDP gubitkom izbora. Pojavio se šarmantni i odlučni Sanader koji je predstavio reformirani HDZ. I to je u početku izgledalo dobro. Ali ne zadugo. Vrlo se rano primijetilo da se HDZ-om i vladom upravlja iz centra, a s vremenom su počele isplivavati afera iz kojih je bilo vidljivo da se neke odluke vladajućih donose iz čudnih interesa. Sanaderov nadzor nad medijima bio je apsolutan i upravo je on pokrenuo još i danas prisutne navike da predsjednik stranke i/ili vlade zove glavne urednike i novinare najvažnijih medija i traži da se neke stvari koje mu smetaju ne objavljaju ili pak traži iskrivljavanje medijanske slike o njima, naravno u njihovu korist. Ta praksa s nesmanjenim intenzitetom traje i danas. Jer je važnije što kažu naslovnice nego što se stvarno događa. Sanader je otac pretvaranja Hrvata u svojevrsni realni ‘Matrix’ u kojem se očekuje da svi živimo vjerujući u parole političara i njihovu mudrost i bezgrčnost, a kakva je realnost – to nije važno. Virtualni narod je ono što je Sanader, pa i njegovi nasljednici, uključujući aktualnog premijera, želio stvoriti. Slično je Pjer Križanić 20-ih godina prošlog stoljeća opisao u jednoj karikaturi jugoslavenskog kralja Aleksandra Karadordevića. Ministar policije javio mu je da se narod buni, a Aleksandar mu je odgovorio: ‘Ukini narod!’
