Bilo je to prilično davno, ali još se sjećam kad sam prvi put gledala film ‘Posljednji Mohikanac’. Zanimljiva povijesno-ljubavna priča posve je pala u sjenu jednog ‘ukrasa’ – mladog Indijanca predvime duge, crne kose. Više od dva sata koliko je trajao film bez daha sam iščekivala da se u kadr u pojavi om Uncas. I njegova savršena kosa boje ebanovine. Tada još nisam znala da sam kosom općenjena s razlogom. Ni to da je biblijska priča o Samsonu i snazi njegove kose mnogo više od tragične starozavjetne priče. Evo i zašto.
Poznato je da su indijanski ratnici svojim neprijateljima skidali skalp. Smatrali su da je kosa izvor snage i moći te da je njezin gubitak znak da je Veliki Duh napustio ljudsko tijelo. Osvojeni su skalpovi označavali pobjedu prije svega nad duhom protivnika. No manje je poznato da su tijekom rata u Vijetnamu Amerikanci u specijalnim jedinicama okupljali mlade Indijance, sposobne da se lako i brzo kreću po nepoznatom i neprijateljskom terenu. Ono što se dalje događalo zabeležilo je sve. Naime, nakon što su zbog pravila vojne službe ošišani, svi do jednoga izgubili su sposobnosti zbog kojih su regutirani. Kad su ih pitali da objasne što se dogodilo, stariji su regutri odgovorili da ‘nakon šišanja više ne mogu osjetiti neprijatelja, da im je intuicija nepouzdana te da ne mogu čitati znakove ni vladati ‘duhovnim osjetilima’.
