Sjeckane slanine i grančicom ružmarina, a trbušna mu se šupljina zatvori narančom. Peče se u pečnici podlijevajući narančinim sokom i kad se zazlati po prsimu, premaže se medom od kadulje. Oko njega se poslaže šest jarebica zamotanih u mesnati pršut pa sve peče još pola sata. Kad su ptice gotove, stave se na pladanj, a kobasice i slanina koje su se pekle u kopunu poslažu se oko njih.
Suho svinjsko meso, pršut, kobasice i slanina te suho ovčje meso, koje se naziva kaštradina, osnova su one stare, izvorne dubrovačke kuhinje čija se jela danas mogu naći u povremenim ugostiteljskim akcijama kojima se želi podsjetiti na to što se jelo u Gradu prije dva, tri ili pet stoljeća, jer zelena maneštra spominje se još 1580. Ta jela nestaju iz dubrovačkih restorana kao što su ‘nestali’ Dubrovčani, iselili se iz kuća unutar zidina. Nema više ni vlastelina na imanjima oko Grada, pa i podalje od njega, u Župi ili Konavlima. U njihovim su vrtovima rasli kupus, tikvice, pomadore ili balančane. To je dubrovački naziv za patlidžan koji se, prije nego što je svaka kuća imala pečnicu, pripremaju u teći. Patlidžani se ujutro operu i izbodu pantarulom (vilicom) pa se u njih utrlja.
Andro Crvik svoju je malvasiju posvetio Marinu Držiću pa mu berba 2008. nosi oznaku ‘500’ jer je prošlo pola stoljeća od rođenja književnika kojega su zvali Vidra. Berba 2009. jest ‘501’…
‘Tko proda skuplje od odobrene cijene, neka mu se oduzme vino, odnosno vrijednost njegova vina. A gostioničar koji ga je prodao ima dubrovačkoj općini platiti 25 perpera, osim ako dubrovačka općina dade prodati malvasiju. Tada je on može prodati kako mu se svidi.’ Takvu su odluku Veliko i Malo vijeće Dubrovnika donijeli 1424. Spominjanje sorte u zapisima iz tog doba rijetkost je u svjetskim razmjerima.
