Najpoznatiji je svakako Pariz – Dakar. Tu se itekako vrednuje izdržljivost kombinirana s brzinom. Najbolji vozači tih utrka obično su iskusni piloti koji su se u nešto zrelijim godinama odlučili za tu disciplinu. Važno je naglasiti da ona iziskuje snalažljivost, brzinu i poznavanje mehanike jer su vozači u slučaju kvara na brzincu često sami sebi mehaničari. Zanimljivo je da su i neki bivši vrhunski sportaši, poput skijaša Luca Alphanda, odabrali upravo tu disciplinu za ulazak u svijet automobilskih utrka. Možda je to dobar primjer da onaj tko smatra da je dobar vozač može to i dokazati. Kako bilo, sudionici pustinjskih relija uistinu su odlični vozači s bogatom praksom. Jednostavno, možda nisu najbrži, ali isplati se prepustiti im se kao suvozač jer znate da su pouzdani i snalažljivi, što je u automobilu itekako potrebno.
Ako netko misli da je dobar vozač jer je prvi u uličnom utrkivanju, doista živi u oblacima. Svakako je umijeće dobro startati, ali biti najbrži na 402 metra ipak nije vrhunac vozačkog umijeća. ‘Driftanje’, u posljednje vrijeme sve popularnije, također je pomalo specifičan način utrkivanja i vožnje. Nažalost, opet moramo biti malo grubi i reći da znati zabaciti stražnji kraj ne znači znati voziti, iako ni to nije jednostavno. Ako bismo mogli usporediti, onda je to poput umjetničkog klizanja, u kojem nije uvijek presudna brzina, nego estetski dojam. A zanimljivo, i u umjetničkom klizanju i u ‘driftanju’ Japanci su među prvima u svijetu. Vjerojatno ne slučajno. Ovdje treba spomenuti i američke utrke, osobito NASCAR. Za mnoge je ludost voziti 300 km/h na ovalu i biti deset centimetara udaljen od vozila ispred dok vas na istoj ili manjoj udaljenosti slijedi drugo vozilo – i tako se unedogled vrtjeti nekoliko sati. Svaka čast vozačima, ali riječ je o specifičnom umijeću koje je teško proglasiti najboljim na svijetu. Uostalom, čim primirite na kišu, utrke se prekidaju. Možda nama Europskim takve utrke djeluju bizarno, ali nakon nekog vremena shvate da ima nečega i u tim ovalima.
