Home / Ostalo / Svoje imamo, tuđe jedemo

Svoje imamo, tuđe jedemo

Navečer se u teći zagriju dvije žlice ulja, jedna maslinova, druga biljnoga, pa se vatra smanji i ubace patlidžani. Lagano se na maloj vatri kuhaju jedan sat, poklopljeni. Sami puštaju sok pa ih ne treba podlijevati, ali dobro ih je povremeno okrenuti. Gotovi su kad se ponovno piknu pantarulom i osjeti se da je unutrašnjost mekana. Začine se češnjakom, maslinovim uljem, peršinom, bosiljkom i mrvicom papra te posluže sa sirom i salatom od rajčice. Tu idealnu ljetnu večeru danas neće biti lako pronaći u Dubrovniku.

Imamo, naravno, vrhunske ribe, rakova, školjaka, glavonožaca jer južni je Jadran i danas ribolovno najbogatiji dio našeg mora. Ima kuhinja sa svih strana svijeta, ima i sveprisutnog sushiha. Najlakše će se uživati u pizzi ili drugim internacionalnim brzim jelima koja i Turistička zajednica Dubrovnika preporučuje mladim gostima na svojoj internetskoj stranici.

Križao bi se Marin Držić, križao bi se i njegov Pomet, makar s figom u džepu, a križali bi se i Turci i Mleci i neretvanski gusari, s kojima su Dubrovčani nekad trgovali, a danas se križaju svi koji drže do tradicije i vjeruju da jedan od najljepših gradova na svijetu može i na tanjuru ponuditi nešto posebno. Nešto svoje. A ne pizzu ili sushi. Bar ne samo pizzu ili sushi.

‘Tko proda skuplje od odobrene cijene, neka mu se oduzme vino, odnosno vrijednost njegova vina. A gostioničar koji ga je prodao ima dubrovačkoj općini platiti 25 perpera, osim ako dubrovačka općina dade prodati malvasiju. Tada je on može prodati kako mu se svidi.’ Takvu su odluku Veliko i Malo vijeće Dubrovnika donijeli 1424. Spominjanje sorte u zapisima iz tog doba rijetkost je u svjetskim razmjerima.

Dubrovačka malvasija jedna je od 20–ak sorata sličnog naziva koje rastu na Sredozemlju i s istarskom malvazijom bijelom nema genske veze. Nije isključivo dubrovačka jer isto vino daju talijanske malvasije delle Lipari i malvasije de Sardegna te španjolske malvasije di Sitges i grčka Greco di Gerace. Malvasia dubrovačka daje vruća, južnjačka vina u kojima danas vinari, koristeći se suvremenom tehnologijom, zadržavaju svježinu, zbog čega se može služiti i uz riblja i uz mesna jela.

Andro Crvkić svoju je posvetio Marinu Držiću pa mu berba 2008. nosi oznaku ‘500’ jer je prošlo pola stoljeća od rođenja književnika kojega su zvali Vidra. Berba 2009. jest ‘501’…

Drugije dubrovački vinari Niko Karaman proizvodi i kao desertno vino.

– Isuse Kriste, Sine Boga živoga, udostojji se blagosloviti ovo vinsko biće i zadovoljiti se njime te dapače, učini da tko god ga pije stekne tvoj močni božanski blagoslov! – tako je na vjeridbi crvenokose dubrovačke plemkinje Cvijete Zuzorić (1552. – 1648.) slatkom malvasiom nazdravio njezin otac, a ona je odgovorila kako je to vino bogova.

Dubrovačka malvasija počela je nestajati nakon nestanka Dubrovačke Republike, no danas je, hvala Bogu, nekoliko konavskih vinara vraća na dubrovačke stolove. Jedva čekamo da se proširi i izvan granica nekadašnje Republike. Nema više vijeća koje bi zabranilo njezinu prodaju.