Toliko kritizirani Milanović jedina je osoba na domaćoj političkoj sceni koja može zaustaviti strateško i supstancijalno hrvatsko propadanje, na koje haaške presude samo upozoravaju.
Da je haaško tužiteljstvo uistinu imalo činjeničnih dokaza da je vojna operacija ‘Oluja’ udrženi zločinački potvrat tadašnjega hrvatskog državnog vrha s ciljem eliminacije ili trajnog iseljavanja srpskog stanovništva, onda ne bi tu tezu zasnivalo na par granata koje su pale manje od dvjesto metara od stana Mile Martića. Dokaza razumno pojmene odgovornosti za generale Gotovine i Markača od početka kreiranja optužnice do kraja sudskog postupka nije bilo. Sve je ostalo politika, manipulacija, pogodba, koristoljublje i sudska farsa. Stoga meni uopće nije upitno što će se dogoditi u petak 16. studenoga u Haagu, dva dana prije obljetnice pada Vukovara, pokolja u Škabrnji, neuspjelog osvajanja Gospića i osnivanja HZ-a Herceg-Bosne. Dogodit će se presuda koja će biti politička poruka Hrvatskoj. Jer takvim tajmingom presude šalju se političke poruke. Nevinost u takvoj igri nema realnih šansi za pobjedu. U tom kontekstu najzanimljivijom mi se čini – stanje hrvatske nacionalne glave.
A s hrvatskom nacionalno-državnom glavom stanje je kritično. Prije dvadeset jednu godinu ta je glava uspjela uspostaviti jedinstvo u vezi s ključnim ciljem – obranom teritorija i uspostavom države u gotovo nemogućim uvjetima. Nikad se više to jedinstvo nije ponovilo. Dva desetljeća poslije, nakon što su se na vlasti izredale i tzv. desne i tzv. lijeve političke garniture, Hrvatska je dosegla strateške ciljeve, integrirana je u NATO i uskoro u EU. Prestala je, dakle izravna ugroza. Ali hrvatska nacionalno-državna glava ne usuđuje se ni razmišljati što znači ta povijesna presuda. Niti se usudi misliti što je dugoročni hrvatski nacionalni interes. Niti može uspostaviti bilo kakvo jedinstvo.
