INVESTITORI OPTUŽUJU

Ante Vlahović napokon je iznenadio poslovnu javnost objavom da ulazi u dokapitalizaciju Uljanika. Priznajem, iznenadio je i mene. Samo prije mjesec dana napisao sam da se u Adrisovim investicijskim utakmicama treba kladić na nulu. Doduše, to se odnosilo na najavu ulaska u osiguravajući biznis. A sad ulazi u brodogradnju! Teško je to promatrati kao patriotski potez, kao što žele prikazati u Rovinju. Adris ništa ne radi bez svoje računice koja će na kraju podebljati račune glavnih dioničara. I to je dobro. Zato i iza te transakcije mora stajati nekakva studija o izvedivosti. Doduše, najbogatija hrvatska kompanija raspolaže sa 2,4 milijarde kuna žive love, i ne bi joj bio problem ‘keširati’ bilo koji iznos za kupnju kompletnog Uljanika, a zatim i 3. maja. Uostalom, lova za Uljanik trebala bi biti ulaznica za kupnju Croatia osiguranja. Uljanikovci se pak nadaju da će dokapitalizacijom skupiti 200-300 milijuna kuna. Zasad se ne zna koliko kupuje Vlahović. Teško je vjerovati da će dopustiti da u tom projektu igra samo epizodnu ulogu. Na to se nije naviknuo. No to, zaširu, baš ne odgovara dosadašnjemu nepitnom šefu Uljanika Antonu Brajkoviću, koji je na tome mjestu već pet i pol godina. Ni on od odlaska Karla Radolovića u mirovinu ne voli biti ‘broj dva’. Taj sukob bit će za Istru važniji i dalekosežniji od estradnopolitičarskog sraza Jakovčića i Kajina.

Jedna je banka počela otpisivati dugove. Dužnicima s kojima se sudski spori oprašta kamate i otpisuje dvije trećine duga. Ljudi su zbusnjeni, ne vjeruju. Istini za volju, novine ne prenose, niti banka priznaje, koliko je takvih slučajeva u kojima je banka, ‘uvažavajući tešku gospodarsku krizu u državi i veliku nezaposlenost, odlučila… svom klijentu-dužniku izazivati u susret i pružiti mogućnost podmire duga pod iznimno povoljnim uvjetima’. Ma, znamo da besplatnog ručka nema. Ima samo dobrog i lošeg PR-a. A ovaj je spretan i sigurno će ‘dobra banci’ priskrbiti nove klijente.

Kad je Lider još prošle godine priupitao Ministarstvo financija kako točno misli zadržati razinu proračunskih rashoda prema Zakonu o fiskalnoj odgovornosti i pritom naći nekoliko stotina milijuna eura za uplatu članarine Europskoj uniji, dobio je umirujući odgovor. Doduše, prilično općenit i u stilu ‘sve je pod kontrolom, pokrit će se to’, ali da stvar ipak nije tako jednostavna, dokazuje priznanje potpredsjednika Vlade (drugog, trećeg?) Branka Grčića da će proračunu za sljedeću godinu nedostajati pet milijardi kuna, među ostalim i zbog 1,7 milijardi članarine u EU. Članarina se plaća odmah, novcu iz fondova EU nada se jednog dana. Ostatak različite otpada na rast kamata i troškove brodogradnje, a Grčić se kao ni prethodna vlada ne uzbuđuje previše, kaže, novac ćemo naći, samo ne ovaj, nego sljedeći tjedan. Nema razloga za zabrinutost, barem još tjedan dana.

Čini se da će Olgica Spevec dobiti priliku napokon stati na kraj ‘javno-privatnom partnerstvu’ Zdravka Mamića i Grada Zagreba. Višegodišnje korištenje gradskog novca za vođenje unosnoga privatnog biznisa postalo je prijavom devet dioničara Hajduka predmet proučavanja Agencije za tržišno natjecanje, među ostalim odgovorne za…

Ulaganja mirovinskih fondova u domaće tvrtke nekad su se činila logična i racionalna. Nije problem investirati u hrvatske kompanije, nego što to nikomu više nije isplativo. Događaji u posljednjih dvadesetak godina uporno pokazuju da nijedna dobra ekonomska ideja u Hrvatskoj jednostavno ne može preživjeti. Sjajan ‘klik’ redovito se pretvara u trulu realizaciju. Gdje trenutačno zapinje oporavak? Na financiranju, jer je kapital u tvrtkama, nenaviknutima na akumulaciju i samofinanciranje (nećemo sad o ulozi banaka i svojedobno obilja jeftinog kapitala), jednostavno presušio. Banke su odlična adresa za financiranje ‘startupova’, no bilo bi normalno da se kompanije koje nisu tu od jučer oslanjaju na tržište kapitala. Zašto? Zato što ondje mogu dobiti jeftiniji kapital s dugim rokovima povrata i manjim pritiskom na operativne rezultate poslovanja. Dva su ključna igrača na tržištu kapitala koja i tekako utječu na realni sektor (odnosno mogla bi da smo normalna zemlja) – mirovinski i ‘private equity’ fondovi. Ni jedni ni drugi u Hrvatskoj nemaju zapažen status. Doduše, mirovinski su fondovi, mjereni njihovom ukupnom imovinom teškom 50 milijardi kuna, golem potencijalni ulagač u domaće kompanije. Dva su razloga zašto to nisu postali: zakonski limit ulaganja u dionice do 10 posto imovine i lepeza domaćih kompanija u koje se isplati ulagati. Mirovinci su poslušali ono što ekonomisti zdravorazumski odavno preporučuju – domaćom štednjom financirati razvoj. Ingra, Dalekovod, Nexe, čak i Podravka… pokazuju da to baš nije pitka priča.

Nije to problem koji žulja samo mirovinci. Kako se neslužbeno može čuti, i u EBRD-u, najvećemu pojedinačnom investitoru u Hrvatsku (63 posto od ukupno uloženih 2,6 milijardi eura u privatnom sektoru), priznaju da su mnoga ulaganja, poput onih u Geofoto, Eurocable, Štrokove hotele, pa i državnu HE Omlbu, upitna. Je li riječ o tome da institucionalni igrači ne znaju prepoznati dobro i nerizično ulaganje? Ili rasplet priče potvrđuje da se u Hrvatsku doista ne isplati investirati? Međutim, jedno je kad promaši EBRD, a nešto posve drugo kad promaše mirovinci. To se izravno računa u našim budućim mirovinama.

Mirovinac koji je želio ostati anoniman ljutito objašnjava kako zapravo stoji stvari: – Naravno da su neke odluke pogrešne, no bit je priče staviti stvari u kontekst. Kad smo donosili odluku o kupnji Dalekovodovih dionica, to je bila racionalna od…