Naličje ordena

Beskompromisno o strašnom naslijeđu rata. Nastala prema drugom dijelu trilogije Mate Matišića, ‘Žena bez tijela’ u režiji Božidara Violića u jednoj sudbini tematizira psihologiju ratnog zločina i nije učinio ništa da ih spriječi. Ona, naravno, nije bila kriva, osim što je bila žena četničkog vojvode, kojeg su također ubili. Da ne otkrivamo cijelu fabulu, koja je i dramaturški i psihološki vješto provedena pa se svi detalji doznaju tek pri kraju drame, relativizira strane i nacionalnu pripadnost te tematizira naslijeđe rata, koje zasigurno imaju obje strane.

Martin je svjestan krivnje, ne potiskuje ju, zato je utjelovljenje naličja onih koji su ‘nastavili dalje’ i nose ordenje heroja. Njegovu plemenitu namjeru, da se tom ženom vjenča da bi nakon njegove smrti dobila mirovinu i tako bar malo olakša savjest, spriječe njegovi suborci koji ga ucjenjuju ubojstvom te žene. U takvim okolnostima, s obzirom na to da je ionako neizlječivo bolestan, odlučuje počiniti samoubojstvo.

Stravična tematika preko likova drame portretira i Martinovu majku i kolege suborce, sve krivce i kolateralne žrtve rata. ZKM-ov ansambl, uz vrlo dobre interpretacije Jasmina Telalovića kao Martina, Ksenije Marinković kao Eme, žene bez tijela, te Doris Šarić Kukuljice u ulozi Marije, njegove majke, ostvario je predstavu koja pomno razrađuje i osvjetljava temu o kojoj se mnogo raspravlja te ponajviše groznim sadržajem govori o strahotama svakog rata.

Novi naslov Zagrebačkog kazališta mladih ‘Žena bez tijela’ jedan je od onih koji će, zasigurno, dulje ostati na repertoaru. Riječ je o tekstu Mate Matišića, drugom dijelu njegove posmrtnje trilogije koja tematizira samoubojstva branitelja Domovinskog rata. Ta je predstava vrlo primljiva za gledatelje zbog strukture dramskog teksta, vješta razvoja radnje i priče te promišljene i nenametljive režije Božidara Violića. Traume koje su mnogi doživljavali tijekom Domovinskog rata neke su dovele do samoubojstava, neki su pak navodno nastavili normalno živjeti. Predstava odlično objašnjava zašto se događaju ta samoubojstva o kojima se javno mnogo govori.

Tematizira psihologiju ratnog zločina, skupne odgovornosti, a ponajviše slučajeve onih koji su posredno sudjelovali u njima, odnosno nisu učinili ništa da se ne dogode. Ti ljudi nose golem teret krivnje i šutnje zbog kolektivne odgovornosti i neke čudne vrste obvezujuće kolegijalnosti prema kolegama suborcima sudionicima u zločinu.

Protagonist drame Martin umirovljeni je, još mlad branitelj koji je imao i psihičke tegobe. S vremenom je dobio rak i u trenutku početka drame ostalo mu je nekoliko mjeseci života. Potražio je svoju žrtvu, ženu koja sad radi kao prostitutka, a koju su njegovi kolege silovali u ratu. On ju je držao tijekom silovanja i nije učinio ništa da ih spriječi. Ona, naravno, nije bila kriva, osim što je bila žena četničkog vojvode, kojeg su također ubili. Da ne otkrivamo cijelu fabulu, koja je i dramaturški i psihološki vješto provedena pa se svi detalji doznaju tek pri kraju drame, relativizira strane i nacionalnu pripadnost te tematizira naslijeđe rata, koje zasigurno imaju obje strane.

Prigovor koji se ponavlja među većinom kritičara jest da je film glup, no ako bismo to uzeli kao kriterij eliminacije, veći dio žanra horora bio bi izbrisan. ‘Zla kob’ loše je prihvaćena, bolje rečeno, nije uopće prihvaćena, ali to možda nije sasvim pošteno. Ako je kriterij horora nelagodna atmosfera među gledateljima, film čak može proći, ponajviše zahvaljujući pomalo neobičajenoj glazbi koja stvara solidan osjećaj jeze. Međutim, realizacija se sastoji od prokušanih trikova i prosječne glume, a priča je jednako prizemna i uvelike predvidljiva rano u filmu. Otuda, vjerojatno, i velik nerazmjera u doživljaju publike i kritike. Prema ‘službenom’ kriteriju u pitanju je uobičajeno preživakavanje klišeja, ali publika je očito zadovoljna postignutim osnovnim zahtjevom žanra, da je jezivot. Kombinacija ‘8 MM’ i klasičnih opsjedanja demona s pomoću slika ne nudi ništa novo osim poniranja u duboku povijest u potrazi za svojim demonom, sve do drevnog Babilona. U jednom trenutku postojala je mogućnost kvalitetnijeg i drukčijeg smjera, no tvorci su se odlučili za najjednostavniju varijantu, nažalost.