Francuzi vs. ArcelorMittal

Zbog ArcelorMittalove najave da će zatvoriti visoke peći u Francuskoj digla se neviđena bura. Malo manje od tisuću radnih mjesta brani se baraćnom vatrom, a na svjetlo dana isplivali su ‘kosturi’. Je li Mittal obećao i kolika ulaganja kad je kupovao čeličane? Je li obećanja ispunio? I – nisu li takve priče u Francuskoj slične onima u Hrvatskoj?

Strahove poslovne zajednice u Francuskoj od poludjelih socijalista opsjednutih uvođenjem diktature proletarijata i ponavljanjem Oktobarske revolucije pojačao je najnoviji i dosad najžešći sukob na liniji Vlada – biznis. Ministar industrije Arnaud Montebourg optužio je u intervjuju Les Echosu najvećega proizvođača čelika na svijetu ArcelorMittal za laganje i ucjenu, i to nakon što su ovi najavili zatvaranje dviju visokih peći u Francuskoj, što bi značilo gubitak radnih mjesta. Poslodavac koji trenutačno zapošljava 20 tisuća Francuza tim bi potezom na burzu poslao 629 radnika, što i nije neka brojka, no u danoj ekonomskoj situaciji svako radno mjesto očito vrijedi dvostruko. Ako do prvog dana prosinca Vlada ne nađe kupca za sporne peći, ti pogoni bit će trajno zatvoreni, ali zato će ostatak tvornice ostati funkcionalan i zapošljavati dvije tisuće ljudi. Mittal ne bi to, nego da cijela tvornica ide na bubanj zato što vjeruje da se peći bez ostatka operacije ne mogu prodati, odnosno zato što su, navodno, zainteresirani neki drugi investitori, no samo za cijelu operaciju.

Živci su u ovako delikatnim vremenima tanki pa je bijesni ministar žestoko napao indijskog proizvođača i čak zatražio njegov odlazak iz Francuske. Pogrešnih interpretacija ovdje nije bilo, Montebourg je jasno rekao da Vlada ‘ne želi Mittal u Francuskoj jer on ne poštuje Francusku’. Zapjenjeni ministar ‘dokasurio’ je stvar izjavom da će za svoje nasilje i brutalnost ArcelorMittal morati platiti, otvorivši tako Pandorinu kutiju strahova i oportunih komentara.

Kako nova socijalistička vlada predsjednika François Hollandea muku muči s ublažavanjem bojazni poslovne zajednice od crvene revolucije i nacionalizacije, tako srčan istup dobio je dodatno na težini. Posebice nakon što je ta psovka na ‘n’ doista spomenuta u navedenom istupu u obliku prijetnje. Navodno su se čak i u Vladi iznenadili silinom paljbe iako joj ne odriču opravdanost s obzirom na to da Lakshmi Mittal, vlasnik i indijski magnat, nije ispunio obveze preuzete kad su peći sagrađene 2006. i 2009. Prema Francuzima, Mittal je pri neprijateljskom preuzimanju Arcelora 2006. za 26,9 milijardi eura, kojem se Vlada snažno protivila, dao jasna obećanja o sudbini cijele tvornice Florange. U Mittalu odlučno odbacuju takve insinuacije. Nikakve čvrste obveze nisu preuzete i na zatvaranje peći odlučili su se zbog velikog pada potražnje za čelikom u Europi. Točnije, prema nekim verzijama Mittal se obvezao zadržati peći operativnima ako to ekonomski uvjeti budu dopuštali. Valja napomenuti da je njihova sudbina bila upitna i prije Mittalova ulaska u Arcelor. Osim Vilima Ribića vjerojatno nitko ne misli da su ekonomski uvjeti nepromijenjeni, potražnja za čelikom od te je godine pala za 28 posto. Kad je riječ o prodaji cijele tvornice, u Mittalu kompletnu operaciju smatraju ključnom za svoje poslovanje na kontinentu.

Kad je stvar postala prvorazredna medijska lopta za napucavanje, Montebourg je pokušao ublažiti prilično nedvosmislene izjave, no šteta je napravljena. – Kad sam rekao da Mittal više ne želimo u Francuskoj, želio sam reći da ne želimo njegove metode – spašavao se Montebourg.

Prijetnja nacionalizacijom, po svemu sudeći, samo je prijetnja zato što teško može naći podlogu u Ustavu i zakonu, bar tako vjeruju Mittalovi odvjetnici. Čak i varijanta koja se spominjala tijekom Hollandeove kampanje, uvođenje klauzule koja bi prisilila vlasnika da traži kupca za profitabilan biznis prije nego što ga zatvori, prema postojećim propisima teško je izvediva.

Cijelu aferu, inače, dodatno je začinio gradonačelnik Londona Boris Johnson raganjem Francuzima i poslovičnim pozivanjem investitora da dođu u Britaniju. Tijekom trodnevog posjeta Indiji vladačuće socijaliste nazvao je sankilotima (franc. sans-culottes), kako su se za Francuske revolucije nazivali militanti iz radničke klase.

‘Slijedom demarša gospodina Montebourga, koji je vrlo ljutit zbog događaja u eurozoni, što mu se ne može zamjeriti, nemojte čekati da vas gone sankiloti u Parizu’, rekao je vrckavi Johnson i dodao: ‘Nemojte čekati da vas režim tavi na tačke. Dodite u London!’

Naravno, hodajući Indijom, Johnsonu su bila puna usta indijskih investitora i dobrodošlice za njih u Londonu, a izrazio je i zabrinutost pokušajima suzbijanja zloporabe viza za Britaniju i smanjivanja imigracije iz Indije.

Francuskom Jovanoviću to nije prva eksplozija, već je slično burno reagirao i na odluku proizvođača automobila Peugeot da zatvori cijelu tvornicu pokraj Pariza te na najave otpuštanja u Sanofiju, Rio Tintu i Totalu. Čovjek uistinu emotivno doživljava otkaze, ali ipak nije razjareni antiglobalistički bik, kao što se možda čini na prvi pogled. Uz borbu za zaštitu lokalne industrije kojom je obilježen Montebourg je sklon nekim pogledima bliskima poslovnoj zajednici, najviše o previsokim troškovima rada i zakonskom omogućavanju eksploatacije škriljca. Osim toga, dosadašnje galampljenje nije dalo rezultate – otkazi u Peugeotu idu prema planu, Montebourg unatoč.

Položaj Hollandea, koji mora balansirati između tvrde ljepice u Vladi i očekivanja poslovne zajednice, možda se čini nezgodnim, no on se zasad dobro snalazi. Montebourg je ‘ukorio’ više reda radi, ali istodobno je pozvao Mittala na hitan ‘mano-a-mano’ sastanak u Elizejskoj palači. Sastanak je održan, no predsjednik je za sada podupro svog ministra, pa je situacija i dalje napeta do novih dogovora.

Niz poteza, poput poreznih olakšica biznisu vrijednih 20 milijardi eura i daljnjih obećanja o snižavanju troška rada, sugerira Vladino razumijevanje ‘poslovne strane’ problema, ali Francuzi tradicionalno štite svoju proizvodnju te, naravno, interese. U priči pak o sukobu s Mittalom postavlja se pitanje tko je što točno obećao i je li uopće nešto obećao. Očito, papir koji pravno vrijedi ne postoji, samo možda nečija riječ, stoga nije lako utvrditi tko je u pravu. Imajući na umu mitsko-povijesne dimenzije koje je situacija poprimila, vjerojatno više i nije važno.