Teza ‘neka opstanu najbolji’ uništit će i najbolje poduzetnike

Sezona konferencija, okruglih stolova, dodjela nagrada… u punom je jeku. Velika je zabrinutost zbog produljene recesije, ali biznismeni ne bi bili to što jesu da i u najtežim okolnostima ne pokušavaju pronaći štogod pozitivno.

Iznenađuje koliko često na pitanje što se događa u njihovima branšama odgovaraju da se na tržištu ubrzano događa podjela na one koji ipak opstaju i one koji otpadaju. Obveza je rečenica: ‘Neka opstanu najbolji!’ Koliko se god to činilo ekonomski i poslovno logično, a proces dobrodošao, pristup ‘neka opstanu najbolji’ krije veliku opasnost. Prema Fininim podacima za devet mjeseci, svaka druga još živa tvrtka posluje s gubitkom. A još zvoni prošlogodišnja ocjena predsjednika Uprave PBZ-a Bože Prke da je samo svako četvrto poduzeće u Hrvatskoj kreditno sposobno.

Da bi i najbolji opstali, na tržištu moraju opstati i prosječni. Kad bi ostale samo najbolje tvrtke, a recimo da se u tu kategoriju ubrajaju top deset posto, broj nezaposlenih brzo bi premašio pola milijuna ljudi. Najbolji ne bi imali komu prodavati svoje proizvode, bar onaj dio koji je namijenjen domaćem tržištu. A ako su i stopostotni izvoznici, obveza punjenja proračuna iz korporativnih poreza pala bi na leđa tako malo tvrtki da bi drastično povećani porezi uništili svaki ostatak međunarodne konkurentnosti preživjelih tvrtki.

Na tvrdnju da na tržištu ne smiju ostati samo najbolji neki od uzornih poduzetnika odgovaraju protuargumentima. Da se posljednjih desetak godina izostankom strogih financijskih pravila nije dopustilo nesposobnim biznismenima da političkim i rodbinskim vezama uzmaju posao najboljima, izvršni bi mnogo više narasli. Bilo bi im omogućeno stvaranje i održavanje mnogo više zdravih radnih mjesta. Ovako, najbolji su bili prigušeni u rastu, a lošima je sad gotovo nemoguće pomoći. Naravno da se u takvoj dugoj recesiji donjoj trećini teško može pomoći. Ali za dvije trećine preostalih mora se naći rješenje. Ne rastu poduzetnici na grani. Možda samo od pet do deset posto radno sposobnih ima u sebi kombinaciju koja ih kvalificira za bilo kakav poduzetnički početak. Tko je htio, već se uključio u poduzetništvo. Masovna otpuštanja možda će u igru ubaciti neki broj, kako ih profesorica Slavica Singer naziva, ‘poduzetnika iz nužde’. Dolaze i nove generacije, među kojima ima onih koji osnivaju, kako se to danas pomodarski naziva, startup-tvrtke.

Samo, upadnu li takvi ‘posljednji Mohikanci’ na neuređeno tržište, prema poduzetništvu neprijateljski nastrojenom sucu u birokratsko-administrativnom sudačkom odijelu, opet će se premalo pridošlih biznismena kvalificirati za nešto drugo do pukog preživljavanja.

Društvo, među ostalim, mora imati stajalište, utemeljeno na analizama i simulacijama, o tome koliko sadašnjih poduzetnika treba spasiti. Darvinistički pristup opstanka najboljih dat će neizdrživo brutalne rezultate. Srednjoročni zadatak jest stvoriti na makroekonomskoj razini uvjete poslovanja u kojima bi prosječni poduzetnik iz zemalja EU mogao svojim sposobnostima spasiti ideje, rad i kapital tako da pozitivno posluje. Istodobno Hrvatska treba masterplan podizanja poduzetničkih i menadžerskih vještina do razine da i prosječno sposoban poduzetnik može biti uspješan.

To znači da je potrebna strategija pristupa postojećim prosječno kvalitetnim poduzetnicima, menadžerima i njihovim zaposlenicima. Nije dovoljno da ministar financija Slavko Linic osmisli program predstečajnih nagodbi kako bi ozdravile bilance tvrtki za koje možda ima budućnosti. Vlada mora imati cjelovit pristup. To znači da zajednički i istodobno trebaju nastupati ministar financija i ministar velikoga gospodarstva Vrdoljak, i prvi čovjek maloga gospodarstva Maras, i šef za fondove EU Grčić. Ako su već prema pravilima EU dopuštene horizontalne stimulacije, dajte napokon pokrenite ofenzivu besplatnog stjecanja dodatnih poslovnih znanja i vještina među hrvatskim poduzetnicima i menadžerima!

Sigurno će se među čitateljima ‘Ekonomalija’ naći onih koji su očekivali temu o predloženome oporezivanju nekretnina. Nisam htio o tome. Jedan je razlog što tu temu obrađujemo zasebno u ovome tiskanom izdanju Lidera. Drugi je razlog protestne prirode. Opet se politika i javnost bave raspodjelom sve manjega kolača. Priča o porezu na nekretnine svodi se na to koja će interesna skupina kojoj što uzeti. Umjesto međusobnom otimanju, krajnje je vrijeme da umne i aktivističke kapacitete usmjerimo na stvaranje većega kolača. Ali stvarati je ipak teže nego dijeliti. Lakše je ići linijom manjeg otpora.