Godina uzaludnih žrtava i skupe premijerove edukacije

Prva godina vladavine Kukuriku koalicije ostat će upamćena kao godina uzaludnih žrtava i najskupljeg školovanja na svijetu.

Treba priznati, odmah na početku procjene (ne)učinjenoga u 2012., da je premijera Zorana Milanovića i njegovu ekipu dočekalo grozno naslijede vladavine HDZ-a. Jednak se tako moglo očekivati da će se u prvoj godini mandata morati povući mnogi grubi potezi, da će standard stanovništva morati realno pasti i da će najširi slojevi (a tko drugi?) morati platiti smanjivanje godinama nagomilavanih neravnoteža.

Nažalost, zbog pogrešne ekonomske politike na aktivnoj strani bilance Milanovićeve vlade te su žrtve većinom uzaludne. Njihovim prinošenjem nisu stvoreni uvjeti da se 2013. i poslije ostvari rast, koji će i u najboljem scenariju biti na razini statističke pogreške. Potpuno pogrešna percepcija da bi državne investicije ove godine mogle potaknuti ekonomski rast imat će dalekosežne posljedice. Nevjerojatno kako je Radimir Čačić mogao biti toliko neinformiran i nepripremljen da nije shvaćao u kojim rokovima može provesti koji dio od svoga tvrdoglavo branjenoga, a nikad simuliranoga, modela ekonomskog oporavka zasnovanog na ‘pumpanju’ državnih investicija, tj. investicija javnog sektora.

A još je nevjerojatnije s kolikom je upornošću premijer Milanović povlađivao svomu prvom potpredsjedniku. I tu dolazimo do drugog obilježja 2012., onoga o ‘najskupljem školovanju na svijetu’.

Upućeni kažu da godina stjecanja ekonomskog znanja na uglednom Stanfordu stoji između 70 i 100.000 dolara. Dakle, otprilike pola milijuna kuna. Hrvatski su građani, međutim, godinu dana učenja kako se vodi makroekonomija jedne zemlje svom premijeru platili bar tri milijarde kuna, tj. oko jedan posto pada BDP-a. Koji se dogodio jer je Milanović stao iza pogrešne Čačićeve ekonomske politike. Da se nije išlo u pogrešnom smjeru, da je prvi potpredsjednik uz pomoć premijera svoju veliku energiju usmjerio na detektiranje tristotinjak zdravih i potencijalnih domaćih proizvođača te da se radilo na poticanju izvoza i supstituciji uvoza (ali ne samo električne energije!), BDP bi vjerojatno bio oko nule, a sasvim sigurno ne bi pao za 1,9 posto.

Što je najgore, nije sigurno je li to premijerovo školovanje na živom primjeru hrvatske recesije dalo rezultate – je li Milanović naučio nešto o osnovama makroekonomije ili mu se fučka koliku štetu još može napraviti. Jer, koliko god bio kriv ovaj ili onaj koalicijski partner, koliko neki ministar ‘zabrijao’ u pogrešnom smjeru – odgovornost je na predsjedniku vlade. Nadajmo se da je naučio ne vjerovati slatkorječivima. Nadajmo se da će odvojiti koji dan i sâm napisati ekonomski program iza kojega će stajati. Nevjerojatno je kako se Vlada u manje od godinu dana uspjela posvađati s poslovnom zajednicom. Nedopustive su generalizacije da su poduzetnici i menadžeri u Hrvatskoj nesposobni. Ako ima takvih koji svjesno potkopavaju ekonomsku budućnost zemlje, treba ih konkretno navesti. Naravno da u Hrvatskoj ima svakakvih biznismena, ali mudra vlada znala bi detektirati one s kojima treba i mora biti saveznik.

Budući da na političkoj klupi za rezerve trenutačno nema stranke koja bi mogla preuzeti upravljanje zemljom, poduzetnici su očito osuđeni na ovu vlast. Jednako tako Kukuriku koalicija osuđena je na poduzetnike koje ima. I zato od njih treba praviti saveznike, a ne neprijatelje.

Ima li nade? S obzirom na to da nada umire posljednja, možda se ipak nije ugasilu do kraja. Teret zaokreta pao je na potpredsjednika Vlade Branka Grčića. U vrijeme Čačićeva ‘gazdovanja’ taj splitski profesor ekonomije povukao se u stranu. Očito je procijenio da njegove ideje nemaju izgleda kod Milanovića. Sada daje ‘znakove života’ pa spominje da bi motor razvoja osim već ‘izraubanih’ investicija mogao biti izvoz, a posljedično i osobna potrošnja. Još to nije ubliženo u nekakvu prepoznatljivu izmijenjenu aktivnu stranu ekonomske politike, ali kad su stvari tako bezizgledne, onda i najmanji znakovi zdrave ekonomske pameti postaju nešto za što se ekonomski kroničar lovi kao za slamku spasa.

Ako premijer nakon godinu dana shvati da su investicije, i to samo neke (one usmjerene na izvoz), sredstvo, a ne cilj, za Hrvatsku možda ima nade.