Home / Tvrtke i tržišta / I didn’t have balls to say no

I didn’t have balls to say no

Zbog neke sam politike, kao većina Hrvata, dovedena pred zid i živčaram se kako ću platiti režije svaki mjesec. Iz te nemoći nastao je rad ‘I didn’t have balls to say no’ koji govori o tome da svi kimamo glavama ma što nam činila politička elita.

  • Kakvo je danas stanje na tržištu i mislite li da imamo slikarsku scenu? – Talentiranih umjetnika imamo, to je činjenica. Ali kod nas umjetničkog tržišta više doslovce nema, prodaju se jedino slikarski ‘mrtvaci’ jer galeristima donose siguran novac. Nemamo galerista koji kao vani ulažu u umjetnika, potiču, promiču, tiskaju kataloge, organiziraju marketing i računaju na to da će kad uspije imati pravo prvootkupa dijela umjetnina. Kod nas je samo Tomislav Kličko tako odigrao s Lovrom Artukovićem… I daj Bože da što više ljudi bude poput njega.

  • Hoće li ulazak u EU olakšati stanje? – Trebao bi, zbog uvjeta uvoza i izvoza umjetnina. Lakše će nam biti ući na europsko umjetničko tržište i u njegove sustave, no više ćemo koristi imati od dolaska stranih menadžera u Zagreb. U njima vidim publiku i kupce koji najprije mogu oživiti naše tržište. Poslovnjaci su vani dominantni konzumenti umjetnosti, što zbog znanja i sklonosti, što zbog svijesti o tome da je umjetnost ulaganje ili element koji donosi ugled. Hrvatski su umjetnici jeftiniji od europskih, pa se nadam da će i to prepoznati.

  • Mislite li kojiput da kao docentica školujete nepotrebno kadar? – Kad podlegnem sveprisutnoj hrvatskoj socijalnoj apatiji. Ali u današnje doba to jednostavno nije točno. Istina, prevelike su kvote na fakultetima, no to je druga priča. No dobar dizajn prodaje stvari i potpuno smo okruženi dizajnerskom robom. Jedini je problem kako će ti mladi ljudi prebroditi materijalne probleme dok se ne probiju, nametnu, etabliraju, ovdje ili vani. A koliko vidim, više u Hrvatskoj ni proizvodna zanimanja nisu u prednosti.

  • Zašto ste se odmah nakon dizajna, za koji ste već vrlo mladi bili nagrađivani, odlučili za slikarstvo? – Sve je kod mene išlo spontano. Željela sam dizajn, a već mi je na fakultetu postalo jasno da naginjem umjetnosti pa sam išla dalje, na Likovnu akademiju. Dio sam naraštaja odraslog u socijalizmu koji nije previše razmišljao o materijalnom i o budućnosti premda nismo bili bogati. Roditelji su mi govorili da razmislim od čega ću živjeti, ali tada još nisam bila prisiljena raditi za kruh.

  • Kako odlučujete o mediju izražavanja i kad zapravo stvarate slikajući ili osmišljavajući instalacije? Ili to ovisi o nadahnuću, temi? – Od trenutka do trenutka. Imam faze, u jednoj se posvetim slikarstvu pa se, kad mi ono dojdi, prebacim na instalacije. A slikam kad pronadim vremena, ipak imam obveze na fakultetu i mamu sam tinejdžera pa umjetnost na kraju dolazi na red. No radnje ideje stalan je proces koji se krička i kad plaćam račune, kuham, predajem na fakultetu.

  • Zašto se, među ostalim, izbjegavate definirati kao samohrana majka? – Nijednog frajera ne pitaju je li rastavljen otac, ože- Rado bih bilo kamo gdje sustav funkcionira, uvjeti su jasni, gdje ne vladaju potpuna mentalna sporost i filozofija netalasanja.

  • Biste li voljeli živjeti vani? – Stalno to priželjkujem, ali ne znam gdje i nikako da odlučim. Obožavam Pariz, ponajviše jer sam ga imala prilike temeljito upoznati kad sam kao studentica dobila stipendiju. Ali jednako me oduševio New York, vuče me Južna Amerika… Ma rado bih bilo kamo gdje sustav funkcionira, uvjeti su jasni, gdje ne vladaju potpuna mentalna sporost i filozofija netalasanja. Kod nas kad god netko poželi pravilno posložiti stvari, učiniti da sustav prodiše, bude pro-

  • Je li vaš sin Jan naslijedio umjetničku crtu? – Nažalost, nije suprotan meni, dakle biznismen, bar zasad to ne vidim. Njegovi su afiniteti između glazbe i arhitekture, ali još stigne odlučiti. Ima snažno izraženu crtu esteta, no za umjetnost nisam baš sigurna. Umjetnost je potreba, za nju je nuždan jači motiv od estetskoga. Usklađen je sa svojim naraštajem koji je ponajviše okružen dizajnom, ali ne dovoljno umjetnošću.

  • Što su vaše strasti ili hobiji? – Obožavam putovati, to je moj eskapizam. Posljednju lovu spremna sam dati za putovanje kao što će netko za cipele, a posebice volim proučavati gradove. I ne mora biti riječ o velegradovima. Ako ne putujem, rado hodam po prirodi, neko sam vrijeme trčala. A moja su strast životinje, kojima sam cijeli život okružena. Danas imam ostarijelog psa, drugog u životu, a imala sam i tri hrčka, mace, papigu. Zapravo, najprije sam željela biti veterinar, ali do faksa odlučila sam se za umjetnički put.