O d kompanija se davno prestalo očekivati da služe samo onima koji imaju udjela u vlasništvu. Još otkad je ranih sedamdesetih u kompanijske rječnike ušla riječ dionik (stakeholder), od tvrtki se sve više očekuje da budu dobri korporativni građani. Moderne kompanije tako svoje poslovne izvještaje obogaćuju podacima o tome što su počistili, kome su što darivali, kako su usavršavali radnu sredinu, lokalnu zajednicu, pazili na planet – sve kako bi pokazali da u zajednici i okolišu u kojem djeluju nisu samo zato da bi izvukli profit, već nešto i ‘daju natrag’.
Takav način izvještavanja potpuno je dobrovoljan, iako postoje inicijative koje se zalažu za to da izvještavanje o društveno odgovornom poslovanju postane obvezno. Taj potez donio bi standardizaciju izvještavanja, a posebice ga podržavaju investitori, jer sadašnja razina izvještavanja ne omogućava donošenje kvalitetnih poslovnih odluka.
Europska politika o društveno odgovornom ponašanju (Communication on CSR) iz listopada 2011. godine donijela je novu definiciju društveno odgovornog ponašanja: odgovornost poduzeća za svoj utjecaj na društvo. Riječ je o poticaju za izvještavanje o nefinancijskim pokazateljima, koje bi postalo obvezno na razini Europske unije.
Sredinom 2014. Europska će komisija preispitati tu mogućnost, iako poslovna udruženja još uvijek to ne podržavaju. Tvrtke još uvijek većinom pripremaju financijske izvještaje, a neke odvojeno pripremaju i izvještaje o održivosti.
Iako broj izvještaja o održivosti raste iz godine u godinu, njihova je zastupljenost još uvijek u odnosu na broj kompanija relativno mala. Ta bi se situacija mogla promijeniti u idućim godinama jer sve više jačaju zahtjevi za integriranim izvještajima koji bi na jednom mjestu dali informacije o financijskim i nefinancijskim pokazateljima poslovanja.
