Desničarke ispade, bilo da ga prate u toj histeriji bilo da ga osuđuju, ostali su praznih ruku: čovjek se pokazao kao Čovjek, kao miran i ljubazan tip, kao pristojan i dobro odgojen gospodin te, iznad svega, kao normalna osoba. Oni koji su htjeli agresivnu pljuvačinu po Srbima i svima koji sa Srbima liježu ostali su sami na vjetrometini, sami sa svojim ustaškim idealima i jekom primitivnih zvižduka koje su uputili Gotovini kad je zahvalio, s pravom, predsjedniku i premijeru Republike Hrvatske. Oni koji su ga godinama svrstavali u red ‘Tuđmanovih pulena’ ostali su frapirani njegovom samostalnošću mišljenja, inteligencijom i zdravorazumskom logikom. Zar je moguće da u današnje vrijeme jedan tako karizmatičan čovjek, general koji je nedužan proveo osam godina u pritvoru, ne prihvati ideologiju ni jedne ni druge sukobljene strane? Da ima ponos, ali ne i predrasude? Hvala Bogu da je moguće, reći ću, i odmah pomisliti imam li pravo kao agnostik koji je po pitanju vjere davno ‘izašao iz ormara’ uopće zahvaljivati Bogu ako to nije samo stilská figura.
Priklješteni u sredini
Vjera u Hrvata više nije izraz duboke duhovnosti, nego politička odluka, odabir ‘desnoga’, uz koje se, nažalost, veže i patetična primitivna agresija opravdavana domoljubnim floskulama, no puna prave mržnje, zločina, razaranja svega što je drugačije, rasizma i šovinizma. Ateizam se pak pripisuje struji starih komunista, koji se osjećaju duboko nesigurnima kad se spomene bit demokracije – osobni identitet i pravo na ponos zbog njega. Jesmo li se zauvijek zeznuli pa ćemo mrziti one druge bez pravog razloga? A mi u sredini ostati prikliješteni u tom salonskom limbu iz kojeg ništa zapravo ne možemo učiniti ni promijeniti do čitati knjige i filozofirati jer je svaki iskorak– odabir strana? Ako je Gotovina zbog nečega primjer, onda je to doista zbog toga jednostavnog poziva da ‘gledamo u budućnost i ostavimo prošlost iza sebe’. Hoćemo li to moći bez predrasuda?
