Ni SDP, ni HNS, ni HDZ nemaju model razvoja. Iza najambicioznijega ‘trećeg puta’ stoji Nikica Gabrić, ali još je teško razabrati obrise njegova koncepta, a i prateći su likovi već politički potrošeni.
Milanović taj nedostatak novoga razvojnog koncepta nastoji prikriti intelektualnom retorikom i preuzimanjem uloge dežurnoga komentatora hrvatskoga gospodarstva, Linić u maniri kralja Ubua proziva poduzetnike da bojkotiraju sjajnu poduzetničku klimu, Vesna Pusić ponavlja mantre o programima i fondovima prebacujući krivnju za neuspjeh na Linića, Čačića na korak do zatvora mrtav hladan poručuje da je Vlada u prvoj godini naporno radila na strategiji koju ćemo vidjeti – već nagodinu. Kako se uopće ne bi našao u prilici da kaže nešto na tu temu, a kamoli da ponudi alternativu, šef oporbe Karamarko na dan otvaranja saborske rasprave o državnom proračunu, ključnom instrumentu razvojne politike svake vlade, bježi u Vukovar da bi deseti put potpisao neku koaliciju s Ružom Tomašić. A njegov zamjenik Prgomet, koji svoj politički položaj gradi kao dežurni komentator HDZ-a iznutra, zna samo da nije u redu pobjeći od proračuna – k Ruži. Ali ne zna što bi rekao o proračunu, a kamoli o nekomu novom razvojnom konceptu. Koliko je novi postjugoslavenski i posttranzicijski koncept razvoja postao politički imperativ, drastično se može ovih dana vidjeti u susjednoj Sloveniji. Vidi se to i u demonstracijama protiv vlade premijera Janše, koja je formirana prije samo godinu dana. A i prijašnja, Pahorova vlada pala je prije kraja mandata. Naime, više nije dovoljno rotirati ljude, lijeve pa desne i obrnuto – model treba mijenjati.
Ta potreba za novim političkim i razvojnim konceptom vidi se i u Pahorovoj premoćnoj pobjedi na predsjedničkim izborima, koja se dogodila samo nešto više od godinu dana pada njegove vlade. Premijer Pahor pao je jer nije imao nov razvojni koncept, nego se vrtio u starome modelu postkomunističkoga dogovornog kapitalizma koji je u Sloveniji bio hvaljen jer je sve ostalo u rukama starih slovenskih direktora, a u međuvremenu je bankrotirao iznutra. Ali kao predsjednički kandidat Pahor je uspio do nogu potući dosadašnjeg predsjednika Danila Türk. Zašto? Zato što je nakon Kučana, Drnovšeka i Türk došlo vrijeme za ljevičara nove generacije. Türkovu ne-svrstanu retoriku pobijedila je Pahorova skromna kampanja običnog čovjeka i političara bez korupcijskih mrlja: malo je gradio ceste, malo heklao, malo se družio s ljudima, a malo su mu u svemu tome pomogli i američki prijatelji čiji se rukopis prepoznaje posljednjih mjeseci na cijelome postjugoslavenskom prostoru. Za premijera premalo, za predsjednika – dovoljno.
