Parnični postupak

Nema više beskonačnog ukidanja sudskih odluka i vraćanja u ponovni postupak. Već novelom Zakona o parničnom postupku iz 2011. propisano je da se u obiteljskim i radnim sporovima te sporovima na trgovačkim sudovima zabranjuje višekratno ukidanje odluka i vraćanje u prvostupanjski postupak. Sad se predlaže da to pravilo vrijedi za sve parnične postupke.

Često smo u ovoj rubrici kritizirali i zakonodavca i predlagatelje zakona i često smo, pokazalo se, bili u pravu. No ovaj put, i to na primjeru prijedloga još jedne izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku, ima razloga da, čak i unaprijed, iskažemo pohvale predlagatelju promjene.

Potkraj studenoga Vlada je prihvatila opsežan Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku. Izmjena je mnogo, prijedlog ima čak 96 članaka, od kojih mnogi imaju više promijenjenih stavaka. Ipak, treba izdvojiti ono bitno, vjerujući da u saborskoj zakonodavnoj raspravi (posebno jer je riječ o doista apolitičkoj problematici) ili neće biti promjena ili bar neće biti velike.

Velika je promjena što se (čl. 68.) predlaže da svaki sudac nakon što zaključi raspravljanje ima rok od 45 dana da objavi presudu (što je i dosad bilo obvezno, i to u još kraćem roku, od 15 dana), ali i da je napiše te uruči. Taj koncept gotovo onemogućuje bilo kakvu opstrukciju, za razliku od aktualnog stanja u kojemu se zlorabi zakonska odredba prema kojoj je samo u složenijim postupcima omogućena odgoda objave presude na rok od 15 dana.

Naime, u praksi se u gotovo svim postupcima objava odgađa (kao da su svi postupci složeni), a i tada se nekako uobičajilo da je nepristojno doći na objavu i tako tražiti stajalište suda. To znači da se iznimka gotovo pretvorila u pravilo, a i to se pravilo izigrava, što nikako ne može biti dobro za pravnu sigurnost i vladavinu prava. Sucima će sigurno biti teško prilagoditi se i napustiti uobičajenu praksu, ali kad nova prevlada, svima će biti bolje, uključujući suce, jer je jasno da je lakše pisati presudu dok je sjećanje na posljednje ročište još svježe nego kad to sve padne u zaborav.

Velika je promjena (čl. 75.) širenje zabrane beskonačnog ukidanja sudskih odluka i vraćanja u ponovni postupak. U praksi se to čini u mnogo slučajeva, zbog čega je već novelom Zakona o parničnom postupku iz 2011. propisano da se u obiteljskim i radnim sporovima te sporovima na trgovačkim sudovima zabranjuje višekratno ukidanje odluka i vraćanje u prvostupanjski postupak.

Sad se ta novost širi na sve postupke, što treba pozdraviti. Međutim, to znači veliko dodatno opterećenje za žalbene sudove koji će morati voditi rasprave, od čega su se ti suci već davno odviknuli. To znači i novu odgovornost za prvostupanjske sudove koji bi morali s još više pozornosti i temeljitosti provoditi prvostupanjski postupak.

Velika je promjena i to što se postupak u prvom stupnju dijeli na dva dijela, prvi ili prethodni u kojemu su stranke dužne mnogo radnji obaviti upravo u toj fazi, a izvan nje samo iznimno (čl. 27. – 30.), i drugi, u kojem se iznose dokazi i odlučuje. Istodobno je sud obvezan u fazi pripremnog ročišta stranke potaknuti na pokušaj mirenja.

Iako se odnosi samo na trgovačke sudove, važno je uvođenje elektroničke dostave, što je svojevrsni pilot-projekt koji će se možda proširiti na sve postupke i stranke. Za sada se čini futurističkom ideja da svaki građanin i pravna osoba imaju zakonsku obvezu u nekim vremenskim razmacima (koji moraju biti jednaki za sve) provjeriti svoju e-poštu i tako uštedjeti velik trošak pravosuđa (a posredno i strankama) zbog dostave. Bio bi to i doprinos učinkovitim postupcima: rasprave se ne bi odgađale i ročišta ne bi propadala zbog neuredne dostave.

Ipak, na kraju treba poželjeti da se u praksi te promjene prihvate i da se ne dogodi kao što se dogodilo npr. s razumnim rokom, koji više ne zadovoljava ni stranke, ni suce, ni državu: prve jer im se na neki način podnošenje tog zahtjeva uzima za zlo, kao da tako tvrde da sudac ne radi svoj posao (to je samo katkad točno, češće je uzrok preopterećenost sudaca); druge jer im prijeti regres za iznose koje država isplati, što se, istina, u praksi baš ne događa, ali samo zato što predsjednici sudova ne žele pokretati stegovne postupke, a bez njih regres nije moguć; treća strana pak, država, plaća i plaća i tomu se ne vidi kraj, a europski pritisak ne dopušta smanjenje tih naknada.

Objektivno, teško je prežaliti što se novac isplaćen u te svrhe i onaj koji će se tek isplati ne ulaže u nove kadrove koji bi svojim radom spriječili da pravo na razumni rok ne bude povrijeđeno, osim iznimno. Ne moraju to biti samo suci s trajnim, tzv. doživotnim mandatom, to mogu obaviti i savjetnici zapošleni na određeno vrijeme.