Tijekom 14 godina koliko posluje u Britaniji, Starbucks je platio samo 8,6 milijuna funti poreza unatoč trima milijardama funti prodaje na godinu. Nije bilo problema sve do krize, a onda je počela hajka. Prema zakonima, Starbucks i ne mora platiti više poreza jer još nije dokazano da je namještao knjige ili lažirao gubitak od 145 milijuna funti u posljednje četiri godine. Da spasi imidž, odlučio se na ‘dobrovoljnu’ isplatu 20 milijuna funti poreza.
Na prvu loptu stvar zvuči jasno, zločesta multinacionalka odbijala je platiti porez, a sad je dolijala. Problem je savršena legalnost njenih postupaka i u normalnim vremenima netko bi se prije zapitao tko je i s kojim motivom takve zakone pisao i zašto. Čak i kad bi to odbacili, uzeli tezu o nelegalnom muljanju, postavlja se pitanje odgovornosti vrijednih ljudi u Poreznjoj koji su to godinama tolerirali. No, kriza je, deficiti paraju državne proračune, a masa povoljila pa se tako u kratkom roku digla opća hajka na Starbucks zbog činjenja onog što mu je u opisu posla – zaštite interesa svojih vlasnika i izbjegavanja nepotrebnih troškova.
Rupe u poreznom zakonu, koje nerijetko budu namjerno ostavljene, omogućile su mu plaćanje smiješnih iznosa poreza, međutim, to se u pravdičkom gnjevu države i njenih stanovnika izgubilo, nađen je Pedro. Želeći izbjeći daljnju eskalaciju negativnog sentimenta, kompanija se odlučila na najbezbolnije riješenje i najavila ‘dobrovoljnu’ isplatu 20 milijuna funti poreza u sljedeće dvije godine u nadi da će to ohrabriti uzavrele strasti. Ipak, ni to nije prošlo glatko u PR smislu, kritičari su to okarakterizirali kao izrugivanje poreznog sustava, a taj isti sustav objasnio je da nije riječ o dobrovoljnom potezu. Čini se, ipak, da se porezni sustav sam sebi ruga.
Nešto trezveniji komentari bavili su se lošim signalom koji šalje takvo daj mi-dam ti dogovaranje Porezne i pojedine kompanije i nelogičnostima u takvom potezu. Kompanija je naime, prikazivala gubitak u posljednje četiri godine od 145 milijuna funti, pa se postavlja pitanje za što će točno platiti porez, odnosno na koje se godine od ukupno 14 koliko je na britanskom tržištu prisutna to navodno volontiranje odnosi. Postavljeno je i pitanje kamata i kazni za kašnjenje u plaćanju ili, točnije, od čega se uopće sastoji taj iznos i dogovor. Mnogi bi stoga rado vidjeli kompletan prepis porezne i Starbucksa. Tek u manjoj mjeri analitičari se bave ukupnim poreznim pravilima Ujedinjenoga Kraljevstva, ponašanjem Porezne i odlukama nadležnih tijela, koja vjerojatno prešutno omogućuju kompanijama kreativno računovodstvo, sve u ime ugodne poduzetničke klime i privlačenja investitora.
Raspravljanje o kompliciranim računovodstvenim ‘cakama’ kojima se i Starbucks koristio u svrhu izbjegavanja poreza zapravo je sasvim bespredmetno, tko uopće rado plaća porez? To donekle omogućuje i takozvani cjenvni transfer, pojednostavljeno plaćanje tantijema za sastojke, zbog kojih 4,7 posto mora platiti podružnici u Nizozemskoj, gdje se kava prži, i još 20 posto premije švicarskoj podružnici za nabavu kave. Starbucks je, naime, franšiza, što unutarkompanijske isplate čini nešto kompliciranjom nego kod jasnijih struktura. Upravo je na to mislio Engskov u Komori pojasnivši da u sljedeće dvije godine kompanija neće tražiti porezne odbitke za te tantijeme ili isplate unutar kompanije.
Iako je sve oblikovano kao vješti PR spin, novac u principu mora dati ili riskirati dizanje tenzija, rat s vlastima i štetu svom poslovanju. Tako je to upakirano kao potez dobročinstva, ali priča je očito dublja i ide dalje od Starbucksovog muljanja. Nisu svi ‘kupljeni’ tom odlukom, aktivisti iz udruge UK Uncut, koja se bori protiv kompanija sklonih izbjegavanju poreza, prijetila je preuzimanjem 40 Starbucksovih kafića u znak prosvjeda zato što vjeruje da platiti malo poreza tu i tamo, kad ti paše, ne mijenja činjenicu da izbjegava plaćanje poreza.
