HVO-a ne iziskuje ni posebne troškove za postojeću distributivno-skladišnu infrastrukturu, jer nisu potrebne posebne prilagodbe. Neste Oil tek upozorava da se zbog čestih nečistoća u metil-esterskom biodizelu ne preporučuje njegovo miješanje s HVO-om u većem udjelu od sedam posto biodizela te da takve mješavine nisu pogodne ni za kraća skladištenja, ni za uporabu na niskim temperaturama. Također, za razliku od metil-esterskog biodizela, HVO tijekom skladištenja ne pogoduje razvoju mikroorganizama, pa nema ni rok isteka valjanosti.
Analiza je pokazala da HVO u usporedbi s uobičajenim biodizelom i fosilnim dizelskim gorivima ima bitno poboljšana fizikalna svojstva u vrlo hladnim uvjetima. Naime, upravo kristalizacija parafina u naftnom dizelskom gorivu neželjena je pojava koja pri niskoj temperaturi izlučuje vozače ‘dizelaša’. U oštrim se finskim zimama novi parafinski spoj u HVO-u tri i pol godine ponašao besprijekorno i za najhladnijih dana. Štoviše, Neste Oil planira uvesti i dodatni postupak izomerizacije, kojim će se HVO-u dodatno poboljšati performanse za ekstremne hladnoće, čime će ga se moći koristiti čak i u uvjetima arktičke i sibirskih hladnoća te kao kvalitetnu zamjenu kerozinu – za pogon avionskih mlaznih motora.
Prema prognozama i razvojno-istraživačkim planovima u Neste Oilu, sadašnji razvojni stadij obnovljivih dizelskih goriva postignut s HVO-om, odnosno NExBTL-om, smatra se tek prijelaznom fazom na putu do usvajanja komercijalno prihvatljive proizvodnje sljedeće generacije goriva, koja je kao cilj i definirana krticom BTL (Biomass to liquids), rasplinjavanjem krute otpadne biomase i prevodjenjem iz plinovitog u tekući oblik goriva. Na kraju, na osnovi analiza ostvarenih rezultata, u ICLEI zaključeno je da je projekt ‘Optibio’, kao dobar primjer javno-privatnog partnerstva, uz postizanje ‘win-win’ međupartnerskih odnosa, pokazao sve prednosti i koristi upotrebe naprednoga obnovljivog dizelskoga goriva kao zamjene za fosilni dizel za pogon autobusa u gradskom prometnom sustavu.
Kad su vjetrovi krize zapuhali Europom, više je europskih zemalja nov izvor za poticanje rasta pronašlo u starim kućama. Logika je jednostavna: većina stambenih zgrada i obiteljskih kuća sagrađena je tijekom poslijeratne obnove, danas su stare između 30 i 60 godina i treba ih obnoviti. Obnova kuća može zaposliti cijeli građevinski sektor, koji je kriza posvuda najviše ugrozila, potaknuti raznovrsnu proizvodnju – i tako dalje i tako dalje. U toj jednostavnoj logici kao problem se postavilo pitanje tko će to financirati, odnosno kako pridobiti vlasnike kuća da upravo u krizi, kad nisu skloni trošenju, pristanu postati investitori.