-
Traživanja pretvorile u kapital. Tu bi posebno bili važni FGS-ovi, pa i mirovinski fondovi ako se zakonskim promjenama dopusti izloženost pojedinoj kompaniji do 20 posto.
-
Otpis potraživanja, dakle, neće biti česta opcija? S obzirom na sve napore koje poduzima u tom segmentu poslovanja, banka nema praksu otpisa dugovanja, osim u zaista iznimnim situacijama. Smatramo da otpis duga nije najbolje rješenje, odnosno mnogo adekvatnijom opcijom može se smatrati neki od oblika reprograma kredita, pri čemu je i banka spremna podnijeti neke troškove ako će to značiti postizanje trajnog rješenja.
-
Koliko ste ‘podebljali’ odjele za restrukturiranje? U ekipi je sada osam ljudi, povukli smo najiskusnije prodavače iz korporativnog sektora i zapošlili ih na restrukturiranju jer ondje trebamo ljude koji razumiju kompaniju. Restrukturiranje podrazumijeva da i banka sagledava poslovni plan na pravi način, pokušava pronaći novo tržište za klijenta ako postoji, sugerira da se smanje troškovi poslovanja. Dosta je tvrtki uvjereno da će banke jednostavno otpisati ili prolongirati kredite, a kompanija se potom može nastaviti ponašati kao i prije. Takvo se shvaćanje mora promijeniti jer menadžment koji je tvrtku doveo u probleme teško je može nastaviti uspješno voditi. Kod restrukturiranja bankama je jako važan dobar menadžment tvrtke i na tome se inzistira.
-
Postoji li neka generalna preporuka kako trećirati kompanije ili ćete primjenjivati individualni pristup? Jedna od opcija je reprogram obveza, gdje se mogu razlikovati dvije klasične vrste: poslovni, kod kojeg se reprogram prilagođava dinamici novčanog toka klijenta, odnosno takozvani distresni reprogram za klijente kod kojih su se određeni problemi s otplatom već pojavili ili bi se to moglo dogoditi. U tom slučaju opcije koje se mogu ponuditi su produljenje razdoblja povrata kredita ili, primjerice, početak otplate glavnice na određeni rok dok tvrtka ponovno ne stane na noge. Ako su problemi tvrtke strukturne prirode, pitanje je jesu li poslovni model i strategija sa svrhom održavanja tržišnog udjela tvrtke zadovoljavajući. Ako nisu, tvrtka mora mijenjati strategiju, izraditi osim poslovnog i financijsko restrukturiranje, a onda banka na temelju takvoga pozitivnog i perspektivnog plana može reprogramirati klijentova dugovanja pa eventualno i odobriti dodatna sredstva. Međutim, u slučaju da taj program realno nije održiv i da su ti problemi preduzimci, radi se izlazna strategija banke.
Otpis potraživanja, dakle, neće biti česta opcija?
Banke imaju i problem velikoga nekretninskog portfelja i najavu oprezivanja imovine. Kako se banke pripremaju za ta vremena? Nije točno da su banke pune nekretnina, zapravo je mali postotak nekretnina u njihovom vlasništvu. Naime, u većini slučajeva banke nisu ni došle u posjed tih nekretnina jer se mnogo toga odvija u ovršnom postupku. Uostalom, poslovne politike banke nisu usmjerene prema preuzimanju imovine i dugoročnom vlasništvu nad njom. U praksi se to odnosi na manji broj slučajeva u specifičnim situacijama kada se iscrpe sve druge mogućnosti naplate tražbine po kreditu. Naime, kada banka iskoristi zasnovano založno pravo kao osnovu za ovršni postupak u kojem se pojavljuje kao i svaki drugi potencijalni kupac, imovinu koju eventualno stekne takvim postupkom (što ne mora uvijek biti slučaj) nastoji u najkraćem mogućem roku stavit u funkciju i ponovno prosljediti na tržište. U skladu sa zakonskim odredbama, banka u dvogodišnjem razdoblju takvu imovinu računovodstveno tretira kao robu namijenjenu prodaji te je u tom razdoblju nastoji prosljediti na tržište s ciljem njena pretvaranja u novčana sredstva kojima se kao financijska institucija koristi prilikom praćenja financijskih potreba svojih klijenata.
