Nedavno priznanje njemačke znanstvene zajednice hrvatskog znanstvenika Ivana Halasza s Instituta ‘Ruđer Bošković’, čije je otkriće prije dva tjedna objavljeno u prestižnom časopisu Nature Chemistry. Simpatičan, skroman, samozatajan Ivan Halasz, u suradnji s dugogodišnjim kolegom Tomislavom Friščićem sa Sveučilišta McGill u Kanadi otkrio je nove načine primjene istraživačke metode pod nazivom difrakcija rengenskog zračenja. Jednostavnije rečeno, otkrili su metodu promatranja kemijskih reakcija mljevenjem bez primjene kemijskih otopina. Na taj se način dobiva uvid u to kako pojedini aditivi utječu na reakciju, njenu brzinu i na produkte, čime su otvorili mogućnost da se reakcije mogu optimizirati za razne industrijske procese od čega bi, u konačnici, mogla imati koristi industrija, ali i naš okoliš i potrošači.
Ove godine proslavljena je 100. obljetnica otkrića difrakcije rengenskog zračenja nad kristalima i za primjenu te metode do sada je znanstvenicima u svijetu dodijeljeno 30-ak Nobelovih nagrada. Halasz je tu metodu mehanokemijske primijenio na sustave na koje je do sada još nitko nije primijenio. Uzorci su im bili moderni porozni materijali koji se mogu upotrebljavati kao katalizatori te za, primjerice, skladištenje plinova, a reaktanti cinkov oksid i derivati imidazola. – Prvi put smo metodu primijenili za istraživanje mehanokemijske sinteze i praćenja tijeka reakcije. U realnom vremenu, dok se posudica tresla, pratili smo nastajanje tih materijala. Naime, u mehanokemiji, koja predstavlja vrlo važan i raširen proces u farmaceutskoj, kemijskoj i metalurškoj industriji, često se upotrebljava metoda visokofrekventnog ‘mljevenja’ u zatvorenim i neprozirnim posudicama, uglavnom čeličnim. Nedostatak te metode je da se tijek reakcije ne može pratiti bez zaustavljanja i otvaranja posudica, čime se ne dobiva realna slika tijeka reakcije.
Kad zaustavite mlin, reakcije često ne prestaju, već reaktanti nastave reagirati te zaustavljanjem procesa i naknadnom analizom uzoraka zapravo kasnije za reakcijom i ne dobivate realnu sliku njenog tijeka. Sada se te mehanokemijske reakcije mogu istraživati u realnom vremenu – objašnjava Halasz. Tomislav Friščić i Ivan Halasz surađivali su na sličnim projektima i ranije s jednim profesorom u Njemačkoj ostvarili kontakt s poznatim Institutom ESFR u Grenobleu, gdje im je za pokus bio dostupan sinhrotron (uređaj koji služi stvaranju rengenskog zračenja visokog intenziteta). To je zapravo velik prsten u kojem kruže elektroni gotovo brzinom svjetlosti te emitiraju rengensko zračenje na mjestima gdje im se mijenja putanja. Cijeli prsten sadrži 60-ak laboratorija koji svaki imaju dovod rengenskog zračenja. Na projektu radilo je ukupno osmoro, uglavnom mladih znanstvenika iz Zagreba, Stuttgarta, Grenoblea i Cambridgea i svima je to bio prvi takav pokus. – Bavili smo se mehanokemijom i svi smo imali isti problem pri istraživanjima i onda smo odlučili problem riješiti. Serija pokusa, koji su pojedinačno trajali od 30 do 45 minuta, trajala je sveukupno šest dana – nastavlja Halasz.
