Dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta ‘Ruder Bošković’, uočio je da se na Wikipediji može naći ‘Popis nadnevaka za koje je predviđen kraj svijeta’, više od 150 takvih predviđanja kroz povijest. Sva su bila pogrešna, naravno.
‘Apokalipsa’ motivirala je objavljivanje mnoštva knjiga. Gotovo sve su napisali lažni proroci i katastrofičari, ali izašlo je i nekoliko naslova koji imaju znanstveni pristup, primjerice ‘Svemirske katastrofe – Znanstveni odgovor na pitanja o mogućem smaku svijeta’. Knjiga je jedan površni kolaž raznih katastrofa, ali bez istaknutoga autorovog mišljenja o svemu tome. Posegnete li za knjigom Marishe Pessl ‘Uvod u fiziku katastrofe’ (Frakturna, 2009) nećete saznati ništa o katastrofama, ali nećete ni pogriješiti. Meni je to jedan od najdražih romana koje sam ikad pročitao.
Dodano je naknadno, u uzaludnom pokušaju da se opravda ‘predviđanje’ smaka svijeta. Uglavnom, rezoniranje katastrofičara ide ovako: (1) zaboravimo kako je predviđanje nastalo (gurnemo pod tepih Sitchina i Liedera) ili, još bolje, ni ne pitamo za izvore (uzdamo se u drevnu mudrost, recimo starih Maja ili Nostradamusa); (2) prikupimo što više činjenica koje nam idu u prilog, isključivo onih koje nam idu u prilog. Da pojedinci u povijesti čovječanstva nisu prevladali taj način razmišljanja svi bismo mi još dan danas spavali u pećinama i vitlali tolja-gama. Ti su pojedinci malo pomalo doveli do današnje znanosti koja funkcionira upravo suprotno: (1) postavimo razumnu pretpostavku koju je moguće testirati; (2) beskompromisno tražimo baš one činjenice koje nam NE idu u prilog, odnosno pokušavamo oboriti pretpostavku. Tek onda ako je nikako ne uspijemo oboriti, prihvaćamo je privremeno kao istinitu.
Ukratko, priče o smaku svijeta su ne-buloze. One su neka nejasna smjesa mitova i realnosti. Potencijalne katastrofe jesu realnost. Kroz povijest su se događale i događat će se ubuduće. Neke od njih su manje, a neke više vjerojatne. Neke možemo bolje, a neke lošije predvidjeti. Neke uopće ne možemo predvidjeti. Najbolji sustavni opis potencijalnih katastrofa dao je Isaac Asimov u svojoj knjizi ‘Primicanje katastrofa – Propasti koje prijete našem svijetu’. Asimov je katastrofe podijelio u pet kategorija. Katastrofe prve vrste su one koje se odnose na cijeli svemir. Primjerice, eventualno sažimanje svemira ili prilično sigurna toplinska smrt svemira zbog drugog zakona termodinamike. Bez obzira na vjerojatnosti te su katastrofe važne samo na nezamišlivo velikim vremenskim skalama. Katastrofe druge vrste odnose se na našu galaksiju. Recimo, možda bi nas mogla ugroziti eksplozija neke relativno bliske supernove. Ne možda nego sigurno, naše će Sunce potrošiti svoje gorivo, što će značiti ‘smak svijeta’ za Zemlju. Dogodit će se to za otprilike pet milijardi godina. Katastrofe treće vrste odnose se na Zemlju: udari asteroida, erupcije vulkana, potresi, promjene klime i slično. Četvrta vrsta ograničena je na ljudsku vrstu: bolesti i ratovi, primjerice. Napokon, peta vrsta tiče se okoliša, energije i raznih opasnosti koje može donijeti tehnološki napredak.
